Svi smo iskusili onaj neugodni osjećaj nakon putovanja kada nas stvarnost svakodnevnice ponovno pogodi. Međutim, za pripadnike Generacije Z, povratak kući nakon nekoliko mjeseci (ili čak godina) putovanja nije samo kratkotrajni osjećaj melankolije – to može dovesti do prave krize identiteta.
Za razliku od prethodnih generacija, mnogi pripadnici Generacije Z nisu zadovoljni tržištem rada kakvo je ono danas. Samo jedan od njih deset želi raditi u uredu, a više od polovice priznaje da se osjećaju manje motivirani od svojih roditelja za rad, prema istraživanju The Times-a.
Još jedno istraživanje iz 2023. godine pokazalo je da 40% ljudi smatra desetosatne radne dane neprihvatljivima. S obzirom na rastuće troškove stanovanja i sve kasniju dob za mirovinu, nije ni čudo da mlađa generacija zamjenjuje posao od devet do pet za putovanja.
No, svemu dobrom dođe kraj. Kad se pripadnici Generacije Z vrate kući, suočavaju se sa stvarnošću. Ovaj fenomen, poznat kao "obrnuti kulturni šok", nije tek još jedan uobičajeni problem – prema konzultantici psihologiji i suosnivačici Chelsea Psychology Clinic, Eleni Touroni, riječ je o ozbiljnom mentalnom stanju izazvanom velikim životnim promjenama.
"Ignoriranje tih osjećaja zanemaruje psihološku stvarnost prilagodbe velikim životnim tranzicijama", objašnjava dr. Touroni. "Nije riječ o osjećaju prava, već o učenju kako procesuirati promjene, upravljati promjenama u perspektivi i nositi se s emocionalnim efektima prelaska između različitih svjetova."
"Vratiš se, a nitko te ne razumije"
Kate Woodley, 25-godišnjakinja iz Londona, krenula je na putovanje u Indoneziju sa 18 godina. Kada je počela istraživati, nije mogla stati. Čak i nakon što je dobila zahtjevnu pripravničku poziciju u menadžerskom svijetu, iskoristila je godišnji odmor za putovanja.
"Svaki put kad sam mogla, iskoristila bih priliku da obiđem nova mjesta", kaže. "Mislim da sam posjetila deset zemalja u jednoj godini dok sam još radila." Zatim je saznala da njezina tvrtka nudi mogućnost karijernih pauza do tri godine nakon dvije godine rada. "Kada sam završila pripravnički staž, pomislila sam: 'Moram otići.'"
U siječnju 2021. godine krenula je na solo avanturu po Srednjoj Americi i Europi, vraćajući se u studenom 2022. Nakon toga, potrošila je oko 20.000 funti na putovanje, koje je uštedjela tijekom rada u savjetodavnoj tvrtki.
Nakon tako dugog vremena, povratak kući nije bio lak. Iako je bila zahvalna što joj je njezin stari posao još uvijek bio na raspolaganju, bilo joj je gotovo nemoguće ponovno se uklopiti u korporativni svijet.
"Bila sam dobra u svom poslu – vratila sam se u tim koji sam voljela i radila posao koji sam uživala raditi, pa sam u tom smislu bila zadovoljna", objašnjava Woodley. "Ali za mene je najteže bilo to što sam izgubila slobodu. Stvarno sam se borila s monotonijom života i radom pet dana u tjednu, osam ili devet sati na dan, da bih potom živjela za vikend i imala samo dva slobodna dana. Oni su prošli tako brzo i onda si morao opet sve isto raditi. Bio je to samo ciklus."
Priznala je da je već prije nego što se vratila znala da posao u korporativnom svijetu nije za nju. Iako je radila u jednoj od najboljih tvrtki na svijetu, gdje je njezina pozicija bila izuzetno konkurentna, s čak 50.000 prijavljenih kandidata, osjećala je da mora isprobati iskustvo putovanja. No, nakon povratka, shvatila je da sloboda koju je imala na putovanjima nije usporediva s uredskim životom. "Osjećaš se kao da si proživio toliko toga, a kod kuće se ništa nije promijenilo", kaže. "Na putovanjima sam odrasla, puno toga naučila i doživjela. Vratiš se i nitko te zapravo ne razumije."
Iako su njezini prijatelji i obitelj bili uzbuđeni zbog njezina povratka, novost njezinih iskustava brzo je nestala. "Imate sve te priče, ali ljudi ne žele sjediti i slušati ih. Pa se osjećaš prilično osamljeno", rekla je. Nakon samo šest mjeseci, Kate je ponovno odustala – i od tada putuje, živjela je svuda, od Egipta do Kalifornije. Vrijeme koje provodi u svakom mjestu varira. "To može biti bilo gdje od tjedan dana do nekoliko mjeseci", objašnjava. Sada vodi vlastitu turističku agenciju za žene, Stay Wild Travel, koja joj omogućuje da financira svoj način života, uz pisanje o putovanjima i objave na društvenim mrežama.
Sada su njezina iskustva dolaska kući potpuno su drugačija. "Obično provodim barem dva mjeseca kod kuće svake godine", objašnjava. "Nemam osjećaj da sam zarobljena, niti da žrtvujem svoju slobodu. To je lijepo iskustvo, i imam priliku provesti kvalitetno vrijeme s obitelji i prijateljima."
"Zatvorio sam svoj ruksak i počeo plakati"
Izmučen od penjanja na korporativnoj ljestivici, Joe Probert (28) napustio je Manchester u lipnju prošle godine, trošeći zadnje novce na šestomjesečno putovanje po Južnoj Americi i Europi, potrošivši ukupno 16.000 funti iz svog bankovnog računa.
Čak i prije nego je sjeo na let za doma, imao je poteškoća s emocijama koje su se pojavljivale zbog povratka. "Pakirao sam svoje stvari i zatvorio ruksak. I jednostavno sam počeo plakati", prisjeća se. "Nisam baš tip koji plače, ali jednostavno me to pogodilo. Osjećao sam tugu što je moja sloboda nekako došla kraju. Najteži dio povratka bio je prihvatiti to."
U prosincu 2024. vratio se u Veliku Britaniju bez posla, u dugovima, i živio je s roditeljima. Veći dio vremena sada provodi tražeći posao. "Ima dana kada je stvarno stresno biti u dugovima i bez posla", priznaje. "Utječe mi na planove za ostatak godine. Ne mogu planirati, osjećam se zaglavljeno."
Međutim, kaže da je najteži dio bio "prihvatiti činjenicu da će opet biti prikovan za radni stol." Joe se muči objasniti svoja iskustva bilo kome tko nije proživio slično. "Želim pričati o svom putovanju što je više moguće. Samo ne želim ništa zaboraviti."
Unatoč tome što ima "sjajnu" obitelj i podršku, te puno planova, dodaje: "Jednostavno ne možeš usporediti Rio s Manchesterom." Sada traži posao na daljinu koji bi mu omogućio bolji omjer posla i života. Jednostavno želi ponovno putovati.
"Roditelji mi nisu nametnuli pritisak da pronađem posao jer mi vjeruju, a prijatelji mi pomažu. Jednostavno se ne želim vratiti u ured'', kaže. Unatoč svim poteškoćama, on bi "sve ponovio". "Ne žalim ni zbog čega, čak ni zbog toga što sam sada u ovoj situaciji, bez posla i tražim ga. Novac dolazi i odlazi, i neće proći dugo dok se opet ne vratim na noge", rekao je.
Zašto povratak kući nakon putovanja može biti tako težak?
Prema dr. Tourini, prelazak s identiteta "putnika" u svakodnevni život može biti ogromna psihološka prilagodba. "Putovanje pruža osjećaj noviteta, slobode i avanture – stvari koje svakodnevni život često nema", objašnjava. "Kada se vratimo kući, gubimo stalnu stimulaciju i dopaminske udarce koje nam donose nova iskustva, što može običnu rutinu učiniti dosadnom u usporedbi."
Nije samo monotonija svakodnevnog života ono s čim se putnici bore: neki se muče s vraćanjem u svoje društvene krugove, jer se osjećaju "izvan ritma" s prijateljima i obitelji. Dr. Tourini kaže da, iako putovanje može "proširiti perspektivu i izgraditi samopouzdanje", može dovesti do disonance kod doma, gdje se čini da je sve ostalo isto, piše Metro.
Može li rad na daljinu biti odgovor?
Dok su prethodne generacije možda uzimale karijerne pauze kako bi zadovoljile svoju želju za putovanjima, rad na daljinu sada nudi slobodu balansiranja oba svijeta. Prema Marku Edmondsonu, izvršnom direktoru Udruge savjetodavnih službi za karijere diplomiranih studenata, rad na daljinu je "očito rješenje" za postputnu depresiju.
"Za one koji žele balansirati posao i putovanja, poslovi na daljinu nude očito rješenje. Poslodavci koji nude fleksibilnost imaju prednost u uvjetima zapošljavanja", objašnjava.
No, prema dr. Tourini, dugoročna putovanja možda nisu odgovor na sve. Imati kućne korijene je važno. "Ako netko počne koristiti putovanja kao bijeg od problema ili ima stalni osjećaj nezadovoljstva kada nije na putu, to može biti znak izbjegavanja, a ne zdrave strasti", zaključuje.
POGLEDAJTE GALERIJU
POGLEDAJTE VIDEO: Generacija Z u svijetu sve manje pije, ali ne i Hrvati. Provjerili smo zašto
