Gotovo svaka znanstveno-fantastična priča započinje (ili završava) teraformiranjem Marsa, odnosno prilagođavanja planeta kako bi bio što sličniji Zemlji.
No, zbog njegovih hladnih temperatura, udaljenosti od Sunca i prašine, mijenjanje Marsa kako bi što više nalikovao Zemlji predstavlja veći izazov nego što se čini, piše Space.com.
Mrtav planet
Mars je nekoć bio topao. Prije nekoliko milijardi godina imao je gustu atmosferu bogatu ugljikom, jezera i oceane tekuće vode, a najvjerojatnije i bijele pahuljaste oblake. U to je vrijeme naše Sunce bilo manje i slabije, ali povremeno puno "agresivnije" nego danas. Danas je Sunčev sustav dosta povoljnije mjesto za život nego prije tri milijarde godina, no Mars je crven i mrtav.
Astrofizičar Paul M. Sutter tvrdi kako je Mars od početka bio osuđen na propast. Manji je od Zemlje, što znači da se puno brže hladio. Jezgra našeg planeta i dalje je rastopljena, a rotirajuća jezgra u središtu Zemlje pokreće naše jako magnetsko polje koje odbija solarni vjetar, neprestani tok visokoenergetskih čestica koje izbijaju iz Sunca.
Kada se Mars ohladio, njegova se jezgra stvrdnula, a magnetsko polje isključilo, izlažući atmosferu razornim solarnim vjetrovima. Tijekom otprilike 100 milijuna godina solarni vjetar je uništio Marsovu atmosferu. Kada je tlak zraka pao gotovo na razinu vakuuma, oceani su proključali i planet je presušio.
Zagrijavanje planeta
Mars je nekoć bio sličan Zemlji pa postoji li način na koji bi se mogao vratiti u to stanje?
Ljudi imaju puno iskustva u zagrijavanju planeta. Nehotice smo kroz stoljeća emisije ugljika povisili površinsku temperaturu Zemlje. Ispuštamo velike količine ugljikovog dioksida koji propušta sunčevu svjetlost i sprječava izlazak toplinskog zračenja, odnosno djeluje poput divovske nevidljive deke nad Zemljom.
Mars
Ali ako to djeluje na Zemlji, možda bi moglo i na Marsu. Ne možemo pristupiti Marsovoj atmosferi, ali taj planet ima ogromne naslage vodenog leda i smrznutog ugljičnog dioksida u svojim polarnim kapama, kao i ispod površine.
Kada bismo nekako mogli zagrijati polarne kape, na taj bi se način moglo ispustiti dovoljno ugljika u atmosferu da pokrene efekt staklenika. Samo bismo trebali pričekati nekoliko stoljeća da fizika učini svoje i Mars pretvori u manje gadno mjesto. Nažalost, ta jednostavna ideja vjerojatno neće uspjeti.
Radikalne ideje
Prvi je problem razvoj tehnologije za zagrijavanje kapa, no sve ideje zahtijevaju radikalne tehnološke skokove i proizvodnju u svemiru daleko veću od one za koju smo trenutno sposobni. Tu je i spoznaja da na Marsu nema ni približno CO2 koji bi pokrenuo pristojan trend zagrijavanja. Naime, trenutno ima manje od jedan posto tlaka zraka na Zemlji, a manjak kisika je još jedan ogromni problem.
Postoje radikalni prijedlozi za suzbijanje nedostatka lako dostupnih stakleničkih plinova poput tvornica za ispumpavanje kloroflourougljika ili uguravanje kometa iz vanjskog Sunčevog sustava bogatih amonijakom. Amonijak je po sebi sjajna "deka" za efekt staklenika, a naposljetku se razgradi na bezopasni dušik koji čini većinu naše atmosfere.
Pod pretpostavkom da bi se ti tehnološki izazovi mogli riješiti, postoji jedna glavna prepreka - nedostatak magnetskog polja. Ako ne zaštitimo Mars, svaka molekula koju upumpavamo u atmosferu osjetljiva je na uništavanje od strane solarnog vjetra, nešto poput gradnje piramide od pustinjskog pijeska. Kreativnih rješenja ima napretek, no ne postoji tehnologija kojom bi se sve to realiziralo.
Hoćemo li ikada moći teraformirati Mars i učiniti ga pitomijim? Postoji mogućnost jer nas ne sprječavaju nikakvi zakoni fizike, no vjerojatno ne za vrijeme naših života.
