Koliko ste se puta zapitali kako su određeni ljudi na pozicijama moći onamo dospjeli? Ne govorimo ovdje o zavisti ili ljubomori, nego zdravorazumskoj svijesti da pojedini ljudi, iako moćni, nemaju intelektualnog kapaciteta, znanja ni vještina da bi obavljali određene odgovorne poslove, a ipak - nekako su ih se domogli.
Nije to neobično u našem podneblju, gotovo smo na to oguglali, posebno u političkim strukturama, no ostaje pitanje kako te osobe imaju hrabrosti zasjesti na odgovorna mjesta i često upravljati tuđim sudbinama. Odgovor se krije u psihologiji.
Glupo samouvjereni
Prema istraživanjima socijalnih psihologa Davida Dunninga i Justina Krugera, glupi ljudi (u nedostatku politički korektnije riječi) ne samo da uglavnom nisu svjesni da su glupi, nego često precjenjuju svoje sposobnosti i vještine. Manjak kognitivnih sposobnosti ne samo da im onemogućava da usvoje određena znanja nego im ne dopušta uvid i svijest da ta znanja nemaju tj. da nisu kompetentni. Baš suprotno – oni misle da ih imaju.
Kruger i Dunning to su otkrili dajući ispitanicima da riješe određene gramatičke testove. Ne samo da su ih ispitanici iz skupine manje inteligentnih loše riješili, nego su, kad su upitani kako misle da su prošli, procijenili da su testove riješili daleko bolje od prosjeka. Ovakvo precjenjivanje sebe se naziva Dunning-Krugerovim efektom i može imati dalekosežne posljedice.
Ova je skupina ljudi slaba u takozvanoj metakogniciji, a to je sposobnost da sebe i svoje karakteristike pogledamo iz neutralne pozicije, objektivno, kao da se doživljavamo izvana. Budući da su ovakvi ljudi često u potpunoj zabludi i imaju povjerenje u svoje (nepostojeće) sposobnosti, oni će se češće "laktariti" da bi se dokopali pozicija moći jer smatraju da su prave osobe za to ili da su superiorni.
Sindrom varalice
I bio bi to samo jedan čudan fenomen ljudskog postojanja da nema svoju još čudniju opreku. Naime, ograničeni ljudi se uspijevaju progurati do vrhunaca jer im to dopuštaju i onamo ih nenamjerno guraju – natprosječno inteligentni ljudi. Oni su toliko svjesni sebe da koliko god znanja i vještina imali, istovremeno su svjesni koliko toga još ne znaju i koliko bi mogli naučiti i savladati.
Oni su obično zbog toga samokritični i vrlo temeljiti te često odgađaju svoj napredak i uspjeh. Dok sumnjaju sami u sebe, u pitanje dovode i svoju percepciju da "Dunning-Krugerovci" nisu ispravan izbor za vodeće pozicije u njihovoj poslovnoj i socijalnoj sredini. Zbog i stoga šute i u nevjerici se nesposobnima sklanjaju s puta jer sebe neprestano preispituju.
Nepovjerenje inteligentnih u sebe može biti toliko ekstremno da počinju patiti od takozvanog sindroma varalice (eng. imposter syndrome). Naime, ovakvi ljudi kad uspiju ili imaju drugu potvrdu svoje vrijednosti u socijalnom okruženju, često se osjećaju kao da su varalice i lažnjaci te se boje da je pitanje vremena kada će ih u tome otkriti.
Sumnja u sebe
Neke od najuspješnijih javnih osoba pate od ovog sindroma. Kada je dobila Oscara, Jodie Foster je priznala kako je osjećala da ga ne zaslužuje, do te mjere da je očekivala da će joj netko pokucati na vrata i reći: 'Oprostite, pogriješili smo, taj kipić je bio namijenjen Meryl Streep'. A ni idol njezine profesije, Streep, nije imala bolje mišljenje o sebi. Ona je pak priznala da misli kako ne zna glumiti i da se katkad pita zašto je ljudi žele ponovo gledati.
Sindrom varalice ima različite korijene, a među najčešćima se ističe perfekcionizam, odgajanje prema sustavu nagrada i kazni te osjećaj nepripadnosti zbog čega se osjećamo kao da ne zaslužujemo napredak u svojoj sredini.
