U javnosti je nedavno odzvonio razvod Chrisa Pratta i Anne Faris, a za njega je neosnovano bila optužena glumica Jennifer Lawrence, ali i sama Anna dok se o Chrisovim razlozima uopće nije govorilo. Do razvoda, suprotno mišljenju nekih, nikada ne dolazi olako. Odvjetnik Sam Margulies tvrdi da je tijekom godina naučio kako je strana odgovorna za razvod o njemu godinama razmišljala prije negoli ga je provela u djelo.
"Ta je osoba imala priliku tugovati zbog gubitka sna povezanog s brakom, imala je vremena razmišljati o tome kako bi alternativni život izgledao i počela se emocionalno i na druge načine pripremati za kraj braka. Možda je upoznala nove prijatelje koji nisu povezani s njezinim partnerom, možda je stekla bolje vještine koje joj omogućuju bolju zaradu, te je počela živjeti novi život", napisao je u svome članku Margulies.
Razvod je, dakle, usko povezan s promjenom načina života određene osobe. Međutim, javni razvodi nikada nisu ugodni te obično završavaju kao predmet rasprava temeljen na neosnovanim tvrdnjama o čemu svjedoči i ovaj gore navedeni. Iako je Anna na svom Twitter profilu napisala kako je rastava obostrana, neki ni u tome nisu pronašli mira te su počeli s nagađanjima. Internetom su zavladali svakojaki članci, a u njih je bila uvučena i oskarovka.
Stanje u medijima
Chrisovo se ime pritom nije provlačilo kroz blato, te je cijela krivnja prebačena na leđa dvije žene. Annu se krivilo za željenje više djece dok se Jennifer spominjalo u kontekstu druge žene, unatoč činjenici da je do razvoda došlo sporazumnim putem.
"Tužni smo što moramo objaviti da se rastajemo. Trudili smo se dosta dugo da do toga ne dođe i jako smo razočarani. Naš sin ima roditelje koji ga jako vole, zbog čega ovu situaciju želimo zadržati privatnom, koliko je god to moguće, i nastaviti dalje. Još se uvijek volimo i uvijek ćemo cijeniti vrijeme provedeno zajedno", objavila je Anna na svome Twitteru.
Nažalost, kriva se vjerovanja, čak i suočena s istinom, teško ispravljaju jer "ljudi kada osuđuju primljene podatke ne obrađuju i ne analiziraju", rekao je u svom članku profesor psihologije Ira Hyman. Stoga optužbe i dalje frcaju, a fanovi bračnog para ne prestaju s mizoginijom. Njihova pristranost, prema tome, počiva na spolnim stereotipima prema kojima je žena ili majka ili ljubavnica, a zanimljivo je da ni jedna ni druga varijanta ne odgovaraju.
Anna Faris i Chris Pratt
Današnji je čovjek i suviše uvučen u svijet virtualnog, a neki od nas omiljene poznate osobe stavljaju na pijedestal jer kroz njihove živote proživljavaju sve što ne mogu kroz svoje. Opsjednutost je bogatim i slavnima postala svojevrsna religija, pa svaki napad na njih izaziva obrambeni mehanizam u fanovima. Dovoljno je pritom spomenuti Beyonceine fanove koji su neprestano napadali svaku žensku osobu osumnjičenu za Jay-Zijevu prevaru, a upravo isto se događa i sada.
No, za razliku od Beyonce, koja je sila sama po sebi, Annu se ne može odvojiti od Chrisa. Ona je bila dio odnosa kojeg su obožavale mase, odnosa koji je nakon najave razvoda prestao postojati i zbog kojeg se žrtva trebala pronaći. Krivnja prema tome ne može biti obostrana, a glasine o navodnim Anninim težnjama da proširi obitelj samo su dodale ulje na vatru. Jennifer se, s druge strane, od napada fanova morala obraniti intervjuom o svojoj vezi s redateljem Darrenom Aronofskym.
Na kraju balade
Ako ćemo biti potpuno pošteni, moramo reći da svi brakovi ne završavaju dogovorom. Neki su naglo prekinuti i uzrokovani nevjerom, ali i u takvi situacijama oženjeni muškarac koji odlazi drugoj u krevet nije toliko kriv koliko žena koja ga odvaja od obitelji. Dovoljno je prisjetiti se Vanje Halilović i Gorana Ivaniševića, Zrike Cvitešić i Hrvoja Rupčića, Nataše Janjić i Joška Lokasa ili Kristen Stewart i Ruperta Sandersa, Evan Rachel Wood i Marilyna Mansona, Angeline Jolie i Brada Pitta, te brojnih drugih. Žene se tada predstavlja kao crne udovice koje jadne muškarce izvlače iz njihovih sigurnih i toplih brakova i veza, a oni nasjedaju na njihova zavođenja i odlaze. Stoga ne preostaje mi drugo, nego da se upitam: "Može li se nekoga doista odvojiti od drugoga ako ta osoba ne želi otići? Je li moguće svojim nazvati nekoga tko to ne želi biti? Čija je krivnja veća?"
