"Vani postaje sve toplije, pa smo Jimmy i ja odlučili otići u ribolov. Ne bih podnio još jednu večer zabijen u kut nekog bara znojeći se i zaudarajući. Kad je sunce zašlo, otišli smo na mol kako bismo razbistrili glave. On je donio pivo, a ja sam ponio cigarete.
Jimmyja znam gotovo cijeli život. I s njim rijetko pričam o ženama. Meni je nekako išlo sa ženama, a on s njima baš i nije imao sreće. On je birao žene zbog kojih bi ga uhitili. Birao je žene koje bi mu priuštile hrpu sranja. Jedna je čak i umrla pred njih, negdje prije naše mature. Tako da je znao kako pustiti nekoga...
Pitao me što se događa s Wendy, s djevojkom za koju me svi uvjeravaju da je moja srodna duša za cijeli život, ali koja me odlučila pustiti. Vidim im u očima - već zamišljaju Wendy i mene kako kupujemo namještaj u North Jersryju.
'Otišla je. Ovoga puta zauvijek'
Rekao sam mu da je otišla. I ovoga puta, čini se, zauvijek. Ne znam kad ću je i hoću li je ponovno vidjeti.
To me prilično izjedalo. A onda je Jimmy rekao nešto što mi se urezalo u pamćenje, nešto o čemu prije nikad nisam razmišljao.
"Muškarci poput nas...", rekao je.
Kimnuo sam. "Fanovi Metsa..."
"Mi uvijek znamo kad je zastavica van dohvata. Toliko smo puta izvisili da već doslovno možemo osjetiti kad se bliži kraj, odnosno kad je kraj već stigao."
"Metsi su prvi", našalio sam se. "Pobjeđuju."
"Znaš na što mislim..."
"Znam", rekao sam i povukao zadnji gutljaj hladnog piva prije nego sam bocu bacio u rijeku.
I zaista sam znao. Točno znaš kada dođe onaj trenutak u kojem si je izgubio. Možda je to bilo u trenutku kad si rekao onu jednu glupost previše, ili joj postavio ono jedno glupo pitanje previše, ili onaj put kad si joj opet povratio po cipelama. Možda je zbog tvoje kose ili zbog onog trenutka kad si pogledao neku drugu, jer - toliko je toga za gledati oko nas, a mi imamo premalo očiju za sve to.
I tada sve staje. Njen sjaj nestaje i ona odlučuje. Ne, dosta mi je, ne želim se više truditi oko njega.
'Prije Wendy, tu su bile Roza i Colby'
Davno prije Wendy tu je bila Roza. Sa Z. Bila je iz Barcelone i putovala je po Manhattanu. Nikad nije imala novaca, a nekako je opet uvijek bila na nekom rooftop partyju ili u Hamptonsu - jer je bila toliko prekrasna.
Mjesecima sam je ganjao. I kraj nje bih se uvijek ponašao najbolje što sam mogao - nikad nisam slao duple poruke, nikad nisam psovao. Znao sam da joj dajem samo jednu polovicu sebe, ali ona je bila 'ono nešto' i smatrao sam kako joj jedino tu polovicu sebe i smijem pokazati.
Izgubio sam je jedne večeri oko Božića. Došla je k meni u Santa odijelu i štiklama i uvukla mi se u krevet. Oči su joj zanijemile kad je na mom ormariću pored kreveta vidjela rasuti bijeli prah.
Zatim je tu bila Colby. Bila je djevojka iz sestrinstva s Rhode Islanda i imala je otprilike 40 kilograma. Prvi put kad sam joj skinuo odjeću učinilo mi se kao da je nestala. A u krevetu je u meni budila nešto životinjsko - često bih grebao, gurao, bio bih grublji nego što sam inače. Jednom, pred sam kraj, pružao sam joj oralno zadovoljstvo i doslovno sam zarikao. U tom sam trenutku vidio da mi neće dopustiti čak ni da je otpratim na vlak.
'Pronašla je poruke na mom mobitelu. Kad sam stigao kući, palila je moje stvari u dvorištu'
Zadnji put kad sam vidio Wendy bio je najgori. Pronašla je neke poruke na mom mobitelu, a kad sam stigao kući, palila je moje stvari u kanti za smeće u našem dvorištu. Moje fotografije, moje bilješke, cigarete, moju Mets kapu - sve što je mogla naći bacila je unutra i zapalila.
Vikala je na mene kad sam ugasio vatru, pa sam je odvukao unutra kako je ne bi uhitili. Zatim je ponovno počela vikati. Bilo je uzaludno. Ja sam bio glup.
Ali ono na što sam u tom trenutku pomislio bilo je - možda bi nas još jedan poljubac mogao spasiti. Još jedan dodir naših usana možda bi izbrisao sav bijes, a nekoliko dodira jezikom možda bi izbrisalo njene suze. Možda, ako je dovoljno snažno, ali opet dovoljno nježno, prislonim uza zid, možda će ta sreća i slučajnost trenutka, cijela ta koreografija, povlačenje za kosu, dodirivanje stražnjice i duboki uzdisaji pobuditi njene sinapse, preplaviti je osjećajima i natjerati je da zaboravi na sva sranja koja smo prošli...
'Prislonio sam svoje usne na njene i čekao što će se dogoditi'
Pa sam tako prislonio svoje usne na njene i čekao hoće li me ošamariti. Kada to nije napravila, razdvojio sam joj usne. Tražio sam njen jezik svojim, i uskoro su bili spojeni.
Očekivao sam da će se upaliti alarmi, da će se začuti trube, da će s neba početi padati konfeti. Ali kad se to nije dogodilo, naš se valcer pretvorio u agoniju. Zagrlili smo se. Soba se počela vrtjeti, a mi smo se vrtjeli zajedno s njom, buljeći jedno drugome u oči, tražeći bilo kakav trag sklada i jedinstva. Jedno smo drugome prelazili rukama preko leđa, kao da smo tražili nešto, tu neku vatru, koja će nas ponovno spojiti.
Nisam si to htio priznati, ali sve što se pojavilo bio je tek ogroman val nostalgije, kao kad pojedete kolač sa smanjenim udjelom kalorija...
Tada sam se sjetio da tog dana još uvijek nisam oprao zube, a možda nije ni ona. Nije imala dobar okus, poput hrane koja predugo stoji. Ustajalo. Njene su usne bile ispucanije nego što se sjećam. Neprestano sam slučajno udarao o njene zube. Njena mi je kosa ulazila u usta. Izgledalo je kao da je apsolutno završila sa cijelom ovom šaradom.
Pokušavala se odmaknuti. Jedna njena suza pala je na moj obraz. Znate ono kad vam je doista stalo do nečijih suza? Kakva usrana privilegija.
'Nisam htio da ode. Ali pustio sam je'
Pustio sam da mi njena suza klizne niz lice. Nisam htio da ode, pa sam je snažno zagrlio. Opirala se. Ipak, uhvatio sam je i snažno grlio, uhvatio sam se za te posljednje trenutke koji su nam preostali, mirišući njenu neurednu kosu, njen neugodan zadah iz usta, upijajući svaku kap mirisa njenog znoja - i osjećao sam kako umiremo.
Kad sam je pustio, napravio sam to zato što sam znao da je i ona osjetila isto, taj posljednji stupanj razdvajanja, a zatim je nestala iza vrata naše spavaće sobe kojima je zalupila toliko snažno da su se ponovno otvorila.
U početku smo uvijek bili toliko usklađeni...
Nije mi bilo nimalo lakše zbog činjenice da nisam mogao vidjeti te posljednje trenutke kako dolaze. Ali su i dalje došli. A kad se sada osvrnem, zaista su bili očiti: Svaki je trenutak predstavljao prilično čistu liniju razgraničenja nakon koje više nije bilo povratka. U jednom sam je trenutku imao. U sljedećem sam je izgubio. Ponekad jednostavno dajete previše; a ponekad nedovoljno. Ponekad ste previše brižni. Ponekad ste previše hladni. No, to je potpuno nevažno, jer zaista jako rijetko dobijete priliku za još jednim pokušajem.
Možda, kad bih mogao unaprijed prepoznati takve trenutke prije nego zaista dođu, možda bi prestali dolaziti. Ali opet, u tom bih slučaju sada možda kupovao namještaj u New Jerseyju. Nisam siguran što je gore..."
Izvor: Elite Daily