U Venezueli, zemlji koja je prije nekoliko godina zaglibila u tešku ekonomsku krizu, cijena ljubavi mladim parovima može biti nemoguće visoka.
U tropskim vrtovima koji okružuju sveučilište u Caracasu nije neobično vidjeti mlade parove u ljubavnom činu iza palmina drveta.
Studentima prava Johnu Alvarezu (20) i Amandi Aquino (19) diskrecija je draža. Kada žele voditi ljubav to moraju činiti u sobi u kojoj je John odrastao na katu roditeljske kuće, dok majka, otac i sestrica spavaju u prizemlju.
U dvije godine veze John i Amanda nisu platiti hotelsku sobu. To je zato jer soba u Caracasu košta 10 dolara za šest sati, što je zelenaška cijena za zemlju u kojoj je prosječna plaća šest dolara mjesečno.
Johnu vlastiti stan može biti samo neobuzdana fantazija.
Bez novca nema ljubavi
Drugi je problem što se više od pola transakcija u Venezueli odvija u dolarima jer je domaća valuta, bolivar, bezvrijedna. Ali pristup dolarima ima samo manjina.
Jedan od onih koji dolare imaju je Carlos Rodriguez, koji kaže da mu je trideset i nešto godina i traži "pustolovine".
Njegovane kose i brade, Carlos radi kao grafički dizajner i kada mu krene zaradi do 400 dolara mjesečno. Tada si može priuštiti izlazak s mladom damom i platiti večeru, piće, taksi i motel, jer još uvijek živi s roditeljima.
U onim lošijim mjesecima kada nema novca, nema ni romantike, objašnjava Carlos.
Jhoanna (37), pak, kada traži partnera na Tinderu uvijek pita za financijske "sposobnosti" budućeg ljubavnika.
Ona je naviknuta na to da plaća pola troška svakog izlaska, što je neobična navika u zemlji u kojoj se općenito očekuje da muškarac pokupi račun.
Izlazak s nepoznatim u jednom od najopasnijih gradova na svijetu, ne čini se kao najpametnija stvar na svijetu, ali Jhoanna kaže "da je svjesna rizika".
Primjećuje također da se bazen potecijalnih partnera smanjuje zajedno sa srozavanjem vrijednosti bolivara jer je kriza natjerala oko 4,5 milijuna Venezuelaca da se isele u inozemstvo u zadnjih pet godina.
Amanda, Johnova djevojka, dobacuje: "Nemoj se zaljubiti jer će on vjerojatno napustiti zemlju".
Crno tržište
Paradoksalno, masovna emigracija donijela je neočekivanu dobit Oriani Garciji i Antoniju de Muru. Kad je Antonijeva obitelj iselila u Španjolsku u potrazi za boljim životom, mladom paru ostala je obiteljska kuća samo za njih.
"Živimo kao bračni par", smije se 21-godišnja Oriana. Budući da je pitanje stanovanja riješeno, ostaje samo problem kontracepcijskih pilula, koje je teško naći i papreno su skupe.
Oriana, studentica, nema izbora nego kupiti kubanske tablete na crnom tržištu za četiri dolara. U ljekarni mjesečna doza, isto uvoznih, košta osam dolara, odnosno jednu i pol mjesečnu plaću.
To je potpuno izvan dosega za Fanyercis, 18-godišnju blagajnicu u supermarketu koja zarađuje minimalac. Ona se zato odlučila za kontracepcijski implantat koji ju je koštao sedmomjesečne plaće.
