Od nuklearnog otpada do morbidnih praksi iz prošlosti: Možda bi bilo bolje da nam nitko nije rekao za ove jezive činjenice...

1. Postoji regija od 586 četvornih milja usred države Washington koja je nemoguća za život zbog nuklearnog otpada. Mnogi Amerikanci bi mogli biti iznenađeni kada saznaju da postoji nuklearna pustoš od 586 četvornih milja usred države Washington. Smješten u regiji stepske pustinje, poznat je kao Hanford Site i gotovo 30 godina Ministarstvo energetike i Ministarstvo obrane SAD-a su ondje proizvodili tone plutonija. Brojne obitelji, farmeri i indijanska plemena bili su prisiljeni napustiti ovo područje bez najave 1943. godine, tako da je vlada mogla proizvesti ovaj plutonij za korištenje u svom programu atomskog oružja. Ovaj program stvorio je uređaj koji će kasnije dovesti do kraja Drugog svjetskog rata. Također je stvorio arsenal oružja za Hladni rat, a tvornica je nastavila proizvodnju do 1987., kada je posljednji reaktor na mjestu prestao s radom. Ipak, ovi proizvodni procesi proizveli su značajne količine otrovnog otpada, tekućeg i krutog, koji sadrži opasne kemikalije i radioaktivne materijale. Mnogi od ovih opasnih zagađivača iscurili su u vodu i zemljište tog područja, uključujući rijeku Columbiu, stvarajući ekološka pitanja koja se još uvijek istražuju. Unatoč obvezujućem trostranom sporazumu o čišćenju mjesta Hanford, ovo područje u Washingtonu još uvijek nije pogodno za život i vjerojatno će tako ostati u doglednoj budućnosti.

2. U starom Rimu, kazna za ubojstvo bila je ušivena u vreću sa živim životinjama i bačena u rijeku: Stari Rim je dobro poznat po svojim oštrim i jezivim oblicima kažnjavanja. Ipak, malo tko zna za kaznu "Poena Cullei" koja se izravno prevodi kao "kazna vreće". Ova drevna kazna bila je rezervirana za prekršaje kao što je parricidium, što je ubojstvo bliskog rođaka, brata ili sestre ili roditelja. Stotinu godine prije Krista, nekoga tko je proglašen krivim za takav prekršaj stavljali bi u vreću s nogama opterećenim drvenim klompama. Vreća bi tada bila zapečaćena, a počinitelj bačen u rijeku. Međutim, ova se praksa razvila tijekom rane faze Rimskog Carstva i to ne na zabavan način. Zločinci su kasnije ušiveni u kožnu vreću sa živim životinjama i bačeni u rijeku, gdje bi se životinje na kraju mogle nahraniti osobom u vreći dok su pokušale pobjeći, ali nisu mogle. Često su životinje dodane u vreću uključivale pijetlove, zmije, majmune i pse.

3. Ako vam daju transfuziju pogrešne vrste krvi, možete doživjeti 'Nedostajući osjećaj propasti': Transfuzija krvi pomaže nadomjestiti krv koju osoba izgubi tijekom operacije ili kada je pretrpjela ozbiljnu ozljedu. Iako su transfuzije krvi ništa drugo do čudesni izum koji rutinski spašava živote, one također mogu dovesti u opasnost život osobe. Kada netko dobije transfuziju s krivom krvnom grupom, to može uzrokovati smrt, a ljudi su obično prijavili da "osjećaju nadolazeću propast". Tehnički, ovaj osjećaj propasti poznat je kao akutna hemolitička transfuzijska reakcija. Obično se javlja unutar prva 24 sata nakon transfuzije, a često i tijekom nje. Ovaj osjećaj propasti omogućuje ljudima i liječnicima da znaju da je pacijent dobio pogrešnu krvnu grupu. Često je ovaj osjećaj propasti popraćen osjećajem peckanja na mjestu transfuzije, groznicom, bolovima u leđima i smrzavanjem.

4. Tijekom Drugog svjetskog rata, Japan je bombardirao Kinu bubama zaraženim kugom: Mnoge okrutnosti počinjene tijekom Drugog svjetskog rata imale su dalekosežne posljedice na ljude diljem svijeta. Jedan manje poznat uznemirujući čin počinio je nekada tajni znanstveni tim poznat kao Jedinica 731. Ovaj tim djelovao je u ime japanske vlade i vjeruje se da je 1940. zajedno s japanskom vojskom bombardirao Ningbo u Kini buhama zaraženim kugom. Japanci su navodno napali Kinu u sklopu suđenja protiv klica. Bakteriolozi kažu da su buhe nosile vrlo virulentnu, umjetno stvorenu vrstu bubonske kuge, zbog koje je život izgubilo otprilike 109 ljudi. Osim gubitka života, dugotrajne posljedice pokusa i dalje osjećaju stanovnici tog mjesta. Osam desetljeća kasnije, patogeni koje su oslobodile germinativne bombe nastavljaju se vraćati. Ne samo da se neki stanovnici još uvijek boje novih izbijanja bolesti, već moraju rušiti posjede za koje se sumnja da su zaraženi.

5. Iz nekih tumora mogu rasti zubi i kosa: Mnoga čudna otkrića šokirala su i zbunila znanstvenike i liječnike u medicinskom svijetu. Jedan posebno uznemirujući medicinski fenomen je teratom. Teratom je rijedak tumor zametnih stanica koji može sadržavati nezrela ili potpuno formirana tkiva. To znači da iz tih tumora mogu rasti zubi i kosa, a iz nekih čak mogu rasti i oči, kosti i mišići. Ovi tumori mogu biti kancerogeni i nekancerozni i nastaju u novorođenčadi, djece i odraslih, a najčešći su kod žena. Teratomi se obično nalaze u testisima, jajnicima i repnoj kosti, ali mogu rasti i u drugim dijelovima tijela.

6. CIA je lažirala napade vampira kako bi osvojila Filipine: Filipini su bili nevjerojatno vrijedan saveznik SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata, posebno Hukbalahap, nazvan "Huks", gerilska organizacija seljaka farmera koji su se borili protiv japanskih osvajača na Filipinima. Međutim, nakon rata Hukovi su se ponovno počeli osjećati marginaliziranima i sukobili su se s američkom vladom oko kontrole nad gospodarstvom zemlje. Kako se Hladni rat zahuktavao, Filipini su bili vrijedna prednost za američku vladu, koja je odlučila da mora što prije ugušiti pobunu Huka. Dakle, CIA je na posao postavila jednog od svojih najboljih časnika, Edwarda Lansdalea. On je bio navodni stručnjak za psihološki rat. Vjerovao je da se najbolje metode trebaju temeljiti na sociokulturnim uvjerenjima namjeravane mete. Lansdaleov plan bio je igrati na praznovjerja svojih neprijatelja, ovaj put u obliku "aswanga". U filipinskom folkloru, aswang su mitska bića koja mogu crpiti krv poput vampira. U 1950-ima, mnogi ruralni Filipinci snažno su vjerovali u aswang. Tako je Lansdale planirao napad aswanga. Slijedeći Lansdaleov plan, CIA je odbacila Hukove pobunjenike, isušila ih od krvi i ostavila njihove unakažene leševe da se pronađu s dvije ubodne rane na vratu. To ne samo da je uplašilo Hukove, već je i dovelo stanovnike da stopiraju s podrškom Hukovima. To je, u kombinaciji s drugim taktikama psihološkog ratovanja, dovelo do toga da Hukovi izgube podršku i na kraju se predaju.

7. U 80-ima Bayer je svjesno prodavao lijek napravljen od ljudske krvi koji je nosio rizik od HIV-a. Posljednjih godina mnoge su se farmaceutske tvrtke našle na udaru kritika zbog sumnjivih radnji koje su počinile u prošlosti, uključujući Bayer. Prema brojnim medicinskim stručnjacima i primateljima lijekova, Bayer je svjesno prodavao lijek za zgrušavanje krvi napravljen od ljudske krvi koji je nosio rizik od HIV-a. Sredinom 1980-ih Bayer je navodno prodao milijune dolara vrijedan lijek, koncentrat faktora VIII, u Aziji i Latinskoj Americi, zbog čega su tisuće ljudi zaražene HIV-om. Ovaj lijek je napravljen od prikupljenih donacija plazme od otprilike 10.000 ljudi. U to je vrijeme znanstvena tehnologija bila manje napredna pa se ta darovana krv nije mogla testirati na HIV, što je rezultiralo tisućama koji su se zarazili. Tvrtka je nastavila s prodajom proizvoda nakon upozorenja CDC-a o krvnim proizvodima koji uzrokuju povećan broj slučajeva AIDS-a kod hemofiličara. Možda najalarmantniji dio je to što je Bayer prodao novu, sigurniju verziju svog lijeka za zgrušavanje krvi Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zapadnim zemljama, zbog čega su neki optužili tvrtku za etničku diskriminaciju. Kada su liječnici primijetili porast slučajeva HIV-a među hemofiličarima u Hong Kongu i doveli u pitanje stariju verziju lijeka, Bayer je uvjerio svog distributera da "nema ozbiljne opasnosti" za korištenje lijeka, nazvavši ga "istim finim proizvodom koji smo isporučivali godinama." Bayer je branio svoju odluku o prodaji starijeg lijeka u određenim zemljama, rekavši da neki kupci sumnjaju u učinkovitost nove verzije i da su je određena strana tržišta sporo odobravala.

8. Dvoje najmlađih milijardera na svijetu nasljednici su bogatstva Trećeg Reicha: Brat i sestra blizanci, Karl-Friedrich i Viktoria-Katharina Flick, navodno su dvoje najmlađih milijardera na svijetu. No možda značajnije od njihova bogatstva je način na koji su ga stekli, njihovo bogatstvo (otprilike 1,8 milijardi dolara svaki) potjecalo je od bogatstva Trećeg Reda, njihova pokojnog djeda Friedricha Flicka. Friedrich je navodno bio najbogatiji čovjek Njemačke iz doba Drugoga svjetskog rata i stekao je svoje bogatstvo gradeći carstvo oružja na leđima robovskog rada. Vjeruje se da je zaplijenio tvrtke u židovskom vlasništvu dok je Treći Reich kontrolirao Europu. Prema studiji iz 2008., procjenjuje se da je oko 40.000 robova radnika iz njemačkih koncentracijskih logora stradalo radeći za njega i stvarajući njegovo golemo bogatstvo. Na suđenju u Nürnbergu imao je vlastito suđenje poznato kao "Flickovo suđenje", gdje je proglašen krivim. Međutim, odslužio je samo tri godine zatvora, nakon što je pomilovan, a zatim je ponovno preuzeo kontrolu nad svojim industrijskim konglomeratom, što mu je omogućilo da po drugi put postane najbogatiji čovjek Njemačke. Nakon smrti, ostavio je svoje bogatstvo sinu, koji se kasnije upleo u jedan od najznačajnijih poslijeratnih njemačkih političkih skandala koji je uključivao smanjenje poreznih obveza. Vjeruje se da je njegov sin umalo potrošio obiteljsko bogatstvo, ali ga je ostavio dovoljno netaknutim da blizanci naslijede svojih 3,6 milijardi dolara (prema procjenama) nakon očeve smrti.