Bogata je povijest štrajkanja u Hrvatskoj. Liječnici su dosad triput štrajkali, a čini se da ih je od aktualne najave četvrtog štrajka odvratio premijer Andrej Plenković koji se, za razliku od resornog ministra, pokazao galantno spremnim ispuniti im zahtjeve. I štrajkovi prosvjetara bili su česti, uglavnom s polovičnim uspjesima. Štrajkali su u proteklih tridesetak godina i željezničari, metalci, škverani, pirotehničari, piloti i stjuardese, čistači ulica, vozači saniteta... Nedavno čak i dostavljači hrane. Nije, doduše, još bilo generalnog štrajka, ali je bilo nebrojeno puno malih štrajkova radnica i radnika onih tvornica i poduzeća koje su razni pretvorbeni smutljivci kupovali za sitne ili fiktivne pare pa ih uništavali.
Štrajk je moćan alat u rukama radnika za postizanje većih plaća i boljih uvjeta rada, ali najčešće se sudari s moćnijom silom s druge strane. S obzirom na to koliko je bilo povoda, u Hrvatskoj je dosad bilo i premalo štrajkova.
U štrajk htjeli i odvjetnici i umirovljenici
A kakva nam je država govori i to da su štrajkom zaprijetili čak i suci. Donedavno je bilo nezamislivo da se gospoda iz pravosuđa na nešto žale, osim na prijetnje onih kojima su presudili. Više se javnost žalila na njih, na njihove preblage presude i gomilu neriješenih predmeta. A, eto, ni oni nisu zadovoljni plaćama pa bez pardona smjesta udariše aperkatom na najbolnije mjesto: dok im država nudi povećanje neto plaća od 300 eura, Udruga hrvatskih sudaca traži da to povećanje bude - 1300 eura! Ako ne bude, kažu, najprije će u bijeli štrajk i raditi samo na hitnim slučajevima, a zatim će krenuti i na Markov trg. Ako se u međuvremenu s Vladom ne nađu na nekoj kompromisnoj sredini - matematički bi to bilo povećanje od 800 eura - sucima bi možda preostala zadnja štrajkaška instanca - štrajk glađu. Kad bi s naglo omršavjelih sudaca skeletonskih figura visjela koža, bio bi to očit znak da skupa s pravosudnim sustavom trune i država, a da suce baš i ne mogu zamijeniti pridošli radnici iz Nepala ili s Filipina.
Ako vam se čini neobičnim i neuobičajenim da čak i suci prijete štrajkom, sjetimo se i neobičnijih slučajeva. Tamo negdje 2012. tadašnji je ministar financija, uvijek zajapureni Slavko Linić, zamalo u štrajk potjerao odvjetnike. Htio im je, naime, uvesti fiskalne blagajne. Da nije ustuknuo pred argumentom da pružanje pravne pomoći ne spada u gospodarsku aktivnost, bio bi neprocjenjivo vrijedan prizor vidjeti, recimo, Antu Nobila ili Čedu Prodanovića s transparentima u rukama kako na Markovu trgu demonstrativno sjede na pločniku dok ih interventni policajci pokušavaju podići i odnijeti u maricu.
Sjetimo se i da je netko, doduše neslužbeno, u vrijeme štrajka učitelja 2019. godine predložio da i umirovljenici stupe u štrajk zbog niskih mirovina. Netko iz njihovih redova tada se polušaljivo zapitao: "Ako za dane provedene u štrajku ne dobijemo mirovinu, kako ćemo to onda odraditi?"
Ako mogu suci, zašto ne bi i zastupnici?
Kako vidimo, u Hrvatskoj gotovo da nema neke socijalne skupine ili profesije koja nije štrajkala ili barem planirala štrajkom tražiti svoja prava i veće plaće. Znajući to, treba odati dužno poštovanje onima koji do danas nisu niti jednom gestom ili javno izrečenom mišlju dali do znanja da su nezadovoljni uvjetima rada, plaćama i statusom koji iz toga proizlazi.
Ako štrajkom mogu zaprijetiti suci, što ne bi mogli i - saborski zastupnici!?
Pa da, primjerice, na tragu zahtjeva nezadovoljnih liječnika, zatraže zakon o radno-pravnom statusu saborskih zastupnika s ugrađenim značajnim povećanjem osnovne plaće za sve zastupnike, koji bi, istinabog, sami morali izglasati. Također i podizanje koeficijenata svih saborskih zastupnika na razinu koeficijenta ministara u Vladi.
"Ako premijer ima vremena za liječnike, neka nađe i za nas. Uostalom, o našim rukama ovisi, ne bi bilo dobro da mi krenemo u štrajk", već čujem kako Plenkoviću poručuje jedan od one trojice zastupnika koji se prošle godine nijednom nisu javili za riječ.
Zar oni već nisu u bijelom štrajku?
Čuvši takvo što, zajedljivo bi mogli reći da je pola Sabora ionako već u 'bijelom štrajku', da ima zastupnika koje nikada nismo vidjeli čak ni pažljivo gledajući prijenose sjednica, a da je barem desetak onih koje se moglo čuti jedino kada bi mikrofoni na njihovim mjestima zabunom ostali uključeni. No, što ćemo sa saborskim bigmouthima, onima koje čujemo čak i kada su im mikrofoni isključeni i koji vazda stoje za govornicom, toliko da bi već mogli osnovati nadstranački Klub zastupnika proširenih vena? Tek oni imaju razloga za štrajk jer na kraju dobiju plaću koliku i ovi što su stupili u bijeli štrajk čim su na početku mandata rekli "Prisežem".
U slučaju da odluče krenuti u štrajk, zastupnici HDZ-a bili bi u boljem položaju od ostalih jer lakše mogu dogovoriti sastanak s premijerom i šefom svoje stranke, koji se specijalizirao za lako rješavanje problema. Oni mu se ne bi odmah morali požaliti na plaće, već najprije na ponižavanja koja trpe. U svome klubu zastupnika, recimo, najprije usuglase da će sutradan verbalno "pokopati" neki prijedlog opozicije – poput onoga da se roditeljima njegovateljima u slučaju smrti djeteta omogući plaćenih šest mjeseci prije povratak na posao - pa se time izložiti jednoglasnom preziru javnosti, da bi onda njihov šef javno rekao sve suprotno onomu što su oni morali glasno kazivati u Saboru.
Ne mogu otići van raditi za veću plaću
Za uspjeh potencijalnog štrajka saborskih zastupnika potreban je dogovor vladajuće većine i opozicije. Mogli bi, recimo, zajednički reći da će ostati suzdržani prilikom glasanja sve do ispunjenja njihovih zahtjeva. Ili bi se mogli zabarikadirati u Saboru poručujući: "Nas ne možete otjerati s Markova trga!" Radikalna varijanta sa štrajkom glađu uz cijene u saborskoj kantini ne bi prošla pa bi bilo potrebno naći nešto drugo u štrajkaškom asortimanu. Na primjer, vezivanje obje ruke iza leđa. Na taj način ne bi mogli glasati dizanjem ruku niti umetnuti ključić u sustav za glasanje, a ni stisnuti odgovarajući gumbić. Eventualni štrajkolomci, možda Hrvoje Zekanović, mogli bi tada jedino nosom ipak glasati "po svojoj savjesti".
Takav bijeli štrajk natjerao bi Plenkovića da sa zastupnicima bude susretljivi kao i s liječnicima.
Ruku na srce, naši parlamentarni zastupnici rade za mizernu naknadu od oko 2500 eura, a za razliku od liječnika i inženjera ne mogu odseliti u bogatije zemlje i tamo raditi svoj zastupnički posao za dostojniju plaću. Njemačka treba zidare, šofere, patronažne sestre… ali ne i parlamentarce jer ima dovoljno svojih. A mjesečna plaća u Bundestagu je oko 10.000 eura bruto; u britanskom parlamentu oko 84.000 funti godišnje - trostruko više nego u Saboru. Zastupnici u američkom Kongresu imaju godišnju plaću oko 174.000 dolara, dok u Hrvatskoj zastupnik praktički radi za mrvice, u medijima ga čereče, a čim ga gledatelj u prijenosu sjednice ne vidi ne njegovom mjestu, odmah zaključi da je uhljeb i neradnik. Još ga, povrh svega, premijer omalovažava pa ako nije od njegovih kaže mu "Auf Wiedersehen!", a ako je njegov - još gore - kaže mu da govori jedno, a onda sutradan on kaže posve drugo pa ga osramoti. Eto, takav je to posao! Težak, ponižavajuć. Definitivno štrajka dostojan.