Žene su u prošloj godini odigrale značajnu ulogu u kinematografiji s filmovima poput Vuk (Wolf), četvrtog nastavka Matrixa, Vječnici (Eternals), Šape pasje (The Power of the Dog), Crna udovica (Black Widow), Bergman Island, Candyman i brojnim drugoim. Među njima je i Neoprostivo (The Unforgivable) njemačke redateljice Nore Fingscheidt, poznate po tek jednom dugometražnom igranom filmu i 8 kratkih filmova. Američka mezimica Sandra Bullock utjelovila je u filmu ženu imena Ruth osuđenu za ubojstvo policajca koja nakon 20 godina izlazi iz zatvora i suočava se s problemima ponovne socijalizacije u društvo.
Ubojica policajca u kontekstu filmova poznati je trop koji sa strane policijskog sustava označava neoprostivu etiketu, nerijetko opravdanje i za osvetu, a sa strane kolega kriminalaca izaziva herojsko strahopoštovanje. Ubiti policajca na dužnosti jedno je od najtežih djela za koje je u nekim državama SAD-a predviđena smrtna kazna. Interesantno, smrtna kazna je za isto djelo bila legalna čak i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
Koliko je učinkovita kao mjera, drugo je pitanje. Prema analizi Informativnog centra za smrtnu kaznu podataka o ubojstvima u SAD-u od 1987. do 2015. nije pronađeno nikakvih dokaza da smrtna kazna odvraća od ubojstva ili štiti policiju, piše Deathpenaltyinfo.org te navodi kako, umjesto toga, dokazi pokazuju da su stope ubojstava, uključujući ubojstva policajaca, veće u državama koje imaju implementiranu smrtnu kaznu nego u državama koje su ukinule smrtnu kaznu.
Ima li iskupljenja nakon zatvora?
Međutim, riječ je o toliko ozbiljnom djelu da povratak u društvo nakon odsluženja nije nimalo lak, a samim time ni potpuna rehabilitacija. Etiketirati nekog kao ubojicu policajca može onemogućiti iskupljenje, uskratiti priliku za drugi život u granicama zakona i moguće gurnuti osobu nazad na put devijantnosti, poroka i podzemlja. Fingscheidt se filmom Neoprostivo bavi upravo tim pitanjima. Ima li iskupljenja nakon teškog ubojstva i zatvora? Što pojedinac mora napraviti da bi mu društvo oprostilo?
Osim toga, Finscheidt je strukturirala film na takav način da obratom u trećem dijelu tjera gledatelja na preispitivanje vlastitih vjerovanja o bivšim zatvorenicima i osuđenim ubojicama. Drugim riječima, slično epizodama iz kultne televizijske serije Zona Sumraka, Neoprostivo otkrivajući u jednom trenutku važan detalj pomiče ili mijenja gledateljev referentni okvir, predočavajući misoni eksperiment koji razbija zidove naših predrasuda te pruža priliku za suosjećanje i razumijevanje pozicije protagonistice čiji je život obilježen nesretnom sudbinom.
Priča je narativno izložena diskontinuiranim preplitanjem sadašnjosti i prošlost kroz retrospekciju kojom postupno doznajemo što se dogodilo prije 20 godina te kako prošli postupci utječu na postupke likova u filmskoj sadašnjosti. O Ruth u početku ne znamo ništa više osim da je bila u zatvoru, da je počinila zločin i da ima mlađu sestru Katie koju je posvojila nepoznata obitelj. Zašto je to napravila, koji su motivi, kako se u to uklapa smrt oca i majke te odnos sa sestrom, pa i u konačnici je li doista Ruth povukla okidač obavijeno je velom tajne.
Potraga za sestrom
To je dobra stvar jer barem nastoji održati napetost i interes gledatelja u inače blijedoj, nenadahnutoj filmskoj adaptaciji istoimene britanske miniserije iz 2009. Bullock je kao Ruth vrlo uvjerljiva. Na njezinom licu odražavaju se trauma i dva desetljeća izolacije od svijeta. Šutljiva je, oprezna, zatvorena i većinu vremena drži emocije pod kontrolom skrivajući što se zaista zbiva u njezinoj nutrini dok prolazi kroz monotoni povratak u društvu.
Jedini joj je viši cilj pronalazak sestre koja je zbog traumatičnog iskustva potisnula sjećanja na kobni događaj i Ruth. No, iako joj nekim slučajem odluči velikodušno pomoći odvjetnik koji živi u nekada njezinoj obiteljskoj kući, do ponovnog susreta sa sestrom Ruth mora proći dramatične napetosti s njezinim sadašnjim, zaštitnički nastrojenim, roditeljima i preživjeti pokušaj osvete sinova ubijenog policajca.
Žrtvovanje kao iskupljenje
Ono što će Ruth dovesti do sestre i, barem kako se čini, društvenog prihvaćanja bit će spremnost na žrtvovanje vlastitog života radi spašavanja života druge osobe, usprkos tome što se zapravo već jednom žrtvovala kada je preuzela sestrinu krivicu. Čini se kao da time film pruža primjer kako je moguće iskupljenje nakon izlaska iz zatvora zbog stvarnog ili percipiranog zločina putem izvanrednog djela ili događaja, budući da izgubljeno povjerenje društva prema pojedincu nije lagano ponovno izgraditi.
Drugo pitanje koje se nameće nakon gledanja Fingscheidtova filma je koliko je laganje ikada dobra opcija. Američki autor i neuroznanstvenik, Sam Harris, u svom eseju o laganju uvjerljivo je argumentirao da je govoriti istinu uvijek bolje od laganja jer čini život jednostavnijim i doprinosti društvenom napretku. Nameće se pitanje koliko je Ruth laganjem o ubojstvu zapravo zakomplicirala situaciju i u budućnosti dovela do moguće još jedne tragedije? Uz to, jasno je da bi sud imao više razumijevanja za jedno 5-godišnje dijete, nego što je imao za nju, a i istinom se ne bi uskratila prilika djetetu da s vremenom internalizira osjećaj odgovornosti za djela te prebrodi traumu koja i dalje nerazriješena bukti ispod površine svijesti i čeka kada će se manifestirati.
Problem filma je zgusnutost priče, čiji su određeni otvoreni krakovi nedovoljno razrađeni. Neke odluke likova se doimaju nelogične ili nerealistične, a odnosi između pojedinih likova su ponekad nedovoljno razvijeni, naglo zaustavljeni ili neiskorišteni u punoj mjeri. Film se čini površan, prazan i bez dubine, tako da jednom kada ga pogledate ne ostaje previše razloga za ponovnim gledanjem. Dosta teška i na momente dosadna drama s elementima filma osvete, dobrom atmosferičnom glazbom legendarnog Hansa Zimmera i povremenim erupcijama emocija nakon koje se nisam osjećao nimalo ispunjeniji i nadahnutiji.
