IZVLAČENJE IZ GROTLA NARKO PODZEMLJA: /

Netflix je objavio furioznu nasilnu akciju koja bi mogla postati njihov najuspješniji film

Image
Foto: Netflix / Everett / Profimedia

Furiozna i nasilna akcija bivšeg kaskadera mogla bi postati Netflixov najuspješniji film.

8.5.2020.
16:03
Netflix / Everett / Profimedia
VOYO logo

U jeku pandemije koronavirusa i posvemašnje kinematografske suše, Netflix je počastio gledatelje krajem prošlog mjeseca akcijskim „mačo“ filmom kakvi su harali 1980-ima i 1990-ih kada su akcijske junake utjelovljavali mišićavi momci poput Arnolda Schwarzeneggera, Sylvestera Stallonea i Brucea Willisa. Nakon kritički hvaljenog Irca (The Irishman, 2019.) Martina Scorsesea, Izvlačenje (Extraction, 2020.) je najambiciozniji i na dobrom putu da postane najuspješniji Netflixov filmski uradak. Brz je te jako dobro režiran i snimljen, iako digitalni specijalni efekti ponegdje i nisu najsjajniji. Gluma je sasvim solidna za takav tip filma o plaćeniku koji prihvati posla izvlačenja sina narkobosa iz grotla droge suparničkog dilera, sadrži neke izazovne segmente poput 12-minutne scene potjere iz prividno jednog kadra te je prepun uglavnom zanimljivo koreografirane adrenalinske akcije.

Film je režirao Sam Hargrave, inače poznat kao kaskader, koordinator kaskaderskih vratolomija i redatelj druge ekipe na brojnim hollywoodskim hitovima poput Deadpoola 2 ili Osvetnika (Avengers: Engame i Infinity War). Iako je Izvlačenje Hargraveov redateljski prvijenac, njegovo bogato, dugogodišnje iskustvo u formiranju i snimanju akcijskih scena razlog je zašto film ni približno ne izgleda kao djelo početnika. Osim praktičnog iskustva, u film je unio i veliku dozu ljubavi prema hongkonškim akcijskim filmovima s fokusom na akrobatske vještine koje je ponovno popularizirao serijal o Johnu Wicku, a prethodno postavio na novu ljestvicu genijalni indonezijski film Racija (The Raid: Redemption, 2011.). Pritom je sve obogatio s velikom dozom uzbudljivih scena potjere, mnoštva eksplozija i klasične američke akcije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
Foto: Netflix / The Hollywood Archive / Hollywood Archive / Profimedia

Ostavlja dojam realnosti

U odnosu na stiliziranog i ušminkanog Johna Wicka, film Izvlačenje je snimljen tako da ostavlja dojam realnosti, čak i u situacijama kada glavni junak Tyler Rake poput Schwarzenegera u Komandosu (Commando, 1984.) ubija neprebrojiv skup pokvarenih policajaca, specijalaca i kriminalaca koji ga nastoje zaustaviti u nemogućoj misiji. Pažnju gledatelja i kritičara je s pravom zaokupila spomenuta 12-minutna akcijska scena koja ostavlja dojam kao da je snimljena u jednom kontinuiranom kadru, iako ima tridesetak oku neprimjetnih rezova. U tom kadru-sceni film gledatelja uvlači usred zbivanja kao da i sam u njoj neposredno sudjeluje. Da se poslužim filmozofskim rječnikom Danilea Framptona, kamera je poput slobodnolebdećeg uma koji se nalazi usred akcije, filmske svijesti koja bira na što će usmjeriti pažnju i u trenutku mijenja mišljenje oko toga koje likove će pratiti tijekom krvavih, nasilnih i žestokih obračuna.

Image
Foto: Netflix / Everett / Profimedia

Interesantno je da stilski odabir prikaza tog dijela priče u jednom kadru nije bio utemeljen na estetskim razlozima i preferencijama, nego praktičnim. Akcijska scena je u scenariju bila previše ambiciozno zamišljena za postojeći budžet i raspoloživo vrijeme. Nije to ništa posebno neobično, često je nedostatak novac umjetnike doveo do kreativnih i inventivnih filmskih rješenja. U razgovoru za Collider, redatelj Hargrave također je otvoreno priznao da su fragment prizora s mosta pri kraju filma zapravo tijekom montaže oportuno postavili na sam početak jer film nije bio namijenjen za kino projekciju već za izravno prikazivanje na Netflixu. Htjeli su iskoristiti zvjezdanu auru Chrisa Hemswortha kako bi zgrabili pažnju gledatelja i na neki način ih nagovorili da investiraju svoje vrijeme u film umjesto da promijene kanal. Ukratko, estetsko rješenje je bilo rezultat promišljanja o gledanosti, tj. profitu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prigovori nekih kritičara da je priča generična i puna klišeja nisu toliko bitni. Istina je da se ona vrti oko arhetipa nadarenog protagonista s manom koji dobije priliku za svojevrsno otkupljenje grijeha putem spašavanja Ovija Mahajana ml., sina zatvorenog indijskog narkobosa, kojeg je oteo njegov rival iz bangladeškog narko podzemlja Amir Asif. No, ta klišeiziranost priču ne čini ništa manje zanimljivom. Dapače, riječ je o univerzalnoj temi koja će zbog humanističke prirode uvijek biti aktualna i filmski interesantna ako je adekvatno uprizorena i ispričana. Dodatno, radnja se odvija na netipičnoj destinaciji, u glavnom gradu Bangladeša, Dhaki, kojeg u filmu kontroliraju korumpirane vlasti povezane s kriminalnim podzemljem, a i u stvarnosti je poznat po poprilično visokom stupnju kriminaliteta.

Bijeli spasitelj

Tyler Rake (glumi ga izvrsno Chris Hemsworth) klasičan je zapadnjački tip tihog junaka, čovjeka od akcije i malo riječi. Fizički gledano, primjerak je alfa mužjaka i poput svih pravih ljudskih junaka nije savršen jer bi inače kao takav bio dosadan. Bez nekog nedostatka publika bi se teško mogla poistovjetiti i suosjećati s njegovom sudbinom. Tylerov nedostatak je moralne naravi zbog toga što je dobrovoljno otišao u rat u Afganistan kako bi pobjegao od pogleda na sina koji je umirao od leukemije. Usprkos pogrešnoj odluci, nije moralno zao čovjek. Facijalni izrazi patnje Tylerova lica, uz kratke retrospektivne inserte koji prikazuju nejasno sjećanje na njegova sina, sugeriraju unutarnju borbu, grižnju savjesti zbog pogrešne odluke. Od smrti sina živi na svojevrsnom rubu. Potiskuje osjećaje alkoholom, a hrabrost mu se prelila na stranu pretjeranosti vrline. Suicidalno je odvažan, nepromišljen, nemaran, nerazborit kada je u pitanju njegova vlastita egzistencija lišena pravog smisla i cilja. Zbog toga je spreman neočekivano skočiti poput superjunaka s litice u jezero i meditirati na njegovu dnu. Ili hladnokrvno gledati protivnika u oči dok mu ovaj drži pištolj na čelu i povlači okidač.

Neki su u Tyleru uočili elemente „bijelog spasitelja“ pa je primjerice Sandy Schaefer u recenziji za Screen Rant kritizirao film zbog "regresivnih elemenata bijelog spasitelja". "Nije da je film loše napravljen; daleko od toga... ipak, također nema sluha, tako da koncentrira svoju tanko skiciranu priču oko bijelog protagonista koji ubija puno ljudi smeđe kože, a sve u ime spašavanja nekoga tko mu je simpatičan", tvrdi Schaefer. Takvi prigovori nadilaze tipična eksplicitna i implicitna tumačenja i u filmskoj teoriji su poznata kao "simptomatska" tumačenja jer se tiču navodno nesvjesnih ili potisnutih značenja te značenja koja su uzrokovana psihološkim stanjima, ekonomskim ili ideološkim uvjetima šireg društva ili svijeta. Pri takvoj interpretaciji treba biti jako oprezan jer kritičar može upasti u zamku koju je sam sebi smjestio, otkriti vlastite predrasude i ideološke gabarite umjesto redateljeve ili društva. Konkretno, čini se da Shaeferova interpretacija više govori o njegovoj osjetljivosti na boju kože i moguće rasističkim stavovima prema bijelcima zakamufliranima u političku korektnost, nego li što sam film implicira bijeli supremacizam autora umotan u ideologiju "bijelog spasitelja".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odnos očeva i sinova

Moglo bi se reći da je odnos očeva i sinova u temelju priče Hargraveova filma. Dok je Tyler izmučen grižnjom savjesti zbog toga što je napustio umirućeg sina te u Oviju nalazi nešto poput novog sina i priliku za otkupljenje, Ovijev pravi otac koji čami u zatvoru tretira vlastitog sina više kao stvar nego kao osobu. Njegov plaćenik i bivši specijalac Saju Rav posredno je angažirao Tylera kako bi zaštitio život vlastitog sina od svog šefa i nemilosrdnog narkobosa Mahajana koji želi pod svaku cijenu vratiti Ovija. Saju ima plemenit motiv, ali nemoralno sredstvo. S obzirom da nema dovoljno novaca, prvotni plan mu je iskoristiti Tylera i ubiti ga nakon izvlačenja. Istovremeno, vođa Mahajanova suparničkog klana Amir Asif snalažljivom i inteligentnom mladom dečku s ulice Farhadu postaje poput drugog oca uvlačeći ga sve dublje u svijet moralne izopačenosti. A, upravo Farhard pri kraju filma na mostu prostrijeli vrat Tylera koji se potom baci u rijeku.

Image
Foto: Netflix / Everett / Profimedia

Izvlačenje također progovara o nasilju nad djecom, grijehu očeva i njihovu lošem utjecaju, ali tematizira i djecu kao bića savršeno sposobna za činjenje zla. Razbijajući svojevrsni tabu postavlja pitanje i moralosti ubojstva maloljetnika u samoobrani. Za razliku od Asifova potrčka koji demostrativno i hladnokrvno baci jednog dječaka s krova zgrade, Tyler je uvijek sklon izbjegavanju suvišnog nasilja nad djecom, pa i onda kada ga namjeravaju ubiti. Time što film nije prešao na stranu transgresije i prikazao Tylera kako ubija bandu militantnih dječaka, čini se kako sugerira da bi ubojstvo djeteta bilo moralno neprihvatljivo i neoprostivo bez obzira na objektivno potencijalno opravdane okolnosti, poput spašavanja vlastitog života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Neodređeni kraj

Jasno je, prema tome, da pedagoška i etička pitanja snažno prožimaju priču filma koji u takvom tonu i završava. Iako bi po svim prirodnim zakonima Tyler trebao biti mrtav, posljednji prizor ostavlja gledatelju dosta prostora za promišljanje. Naime, gledamo kako Ovi Mahajan skače u bazen i slično Tyleru pri početku filma ostaje meditirati nekoliko trenutaka u vodi. Potom iznenada otvori oči, ispliva na površinu i, prije nego film završi, ugleda pokraj bazena nekoga tko podsjeća na Tylera. S obzirom da ne možemo sa sigurnošću odrediti identitet, jer je lik zamućen i nejasan, postavlja se pitanje tko je to i koje je točno značenje tog segmenta filma?

Image
Foto: Screenshot

Redateljeva ideja u izvornom scenariju je bila da Tyler definitivno pogine i putem samožrtvovanja u svrhu spašavanja djeteta otkupi vlastite grijehe. Međutim, kako je rekao Hargrave, naposlijetku su se kompromisno odlučili za neodređen, višeznačan kraj kako bi se svidio što većem broju gledatelja. Presudila je lekcija šefa Netflixa Scotta Stubera o razlici između „intelektualno zadovoljavajućeg kraja“ i „emocionalno zadovoljavajućeg kraja“ a onda i anketa koja je pokazala da je gotovo podijeljeno mišljenje o tome kakva bi trebala biti Rakova sudbina. Srećom, čini se da su neodređenim krajem uspjeli sačuvati balans između intelektualnog i emotivnog. Slično katarzi, film gledatelju omogućava pročišćavanje pretjeranog straha i sažaljenja nad Rakeom, otvora unutarnji prostor za pozitivne osjećaje te istovremeno stvara osjećaj zadovoljstva u učenju i razumijevanju prikazanih ideja, poglavito etičkih.

Nefokusiranost lika pokraj bazena može se interpretirati na više načina. Dapače, bogatstvo značenja doprinosi vrijednosti filma. No, meni osobno je najatraktivnije metaforičko tumačenje da sugerira sliku ili imitaciju stvarnog Tylera, odnosno mutni ideal prema kojemu je Ovi odlučio težiti jer je u Tyleru uočio vrline vrijedne razvijanja u daljnjem životu. Pritom je očigledna paralela s legendom o Isusovu uskrsnuću i u tom konktekstu se Tyler doista može shvatiti kao spasitelj. Tumačenje prema kojemu je misteriozni lik stvarni Rake, koji je nekako preživio teško ranjavanje i pad s mosta, gurnulo bi film prema hororu s nadrealnim krajem poput Noći vještica (Halloween, 1978.) ili Gosta (The Guest, 2014.) i lišila dublje poruke.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo