Ovaj bend osnovan je prije više četvrt stoljeća u Oklahoma Cityju. Njihov originalni zvuk, višeslojni aranžmani i zanimljivi tekstovi omogućili su im nakon gotovo desetljeća underground karijere potpisivanje ugovora za veliku izdavačku kuću i komercijalni uspjeh.
S obzirom na sklonost eksperimentima i originalnom glazbenom stilu, nitko od Flaming Lipsa nije tražio da se mijenjaju, te su unatoč godinama provedenim u žrvnju glazbene industrije ostali svoji.
I nakon 12 albuma Wayne Coyne, Michael Ivins, Steven Drozd i Kliph Scurlock stvaraju novu i svježu glazbu te se ubrajaju među najveće koncertne rock-atrakcije.
O bendu, njihovoj zanimljivoj karijeri i najnovijem albumu popričali smo s frontmen Wayneom.
Prije vašeg prvog hita u SAD-u She Don't Use Jelly gotovo 10 godina bili ste poznati samo u alternativnim glazbenim krugovima. Kako ste tada reagirali na veliki komercijalni uspjeh? Je li to za vas bila dugoočekivana promjena ili neki šok? Pa nije baš da to uopće nismo očekivali. Čuli smo za druge bendove koji su imali sličan preokret u karijeri i naravno da smo se uvijek nadali da će se to dogoditi i nama. I jednom je došao i taj trenutak koji smo svi potajno očekivali. Sve te neke promjene odvijale su se tijekom 1994. i 1995. Dobili smo svoju šansu i u takvim se trenucima nadaš da ćete postati jedan od najvećih bendova na svijetu. Nikad ne znaš u kojem će ti smjeru ići karijera. Imali smo tad neke dileme, ali na kraju nam je drago da smo prihvatili taj ugovor. Ne bismo ni sada postupili drugačije.
Neki ljudi smatraju da kad underground bend potpiše za neku od velikih glazbenih kuća izgubi svoj punk-rock kredibilitet. To se s vama nije dogodilo, ali jeste li se ipak bojali toga? Sve ima svoje prednosti i mane. Istina je da nam je potpisivanje ugovora za Warner Bros donijelo jako puno novca. Glupo bi bilo negirati to. Ali i, svijet alternativne glazbe također ima svoja ograničenja. Nije ni u tom svijetu sve krasno. Kada smo potpisivali ugovor s našom izdavačkom kućom, znali smo da od nas neće pokušati napraviti novi Van Halen, a i oni su bili svjesni da na nama neće zaraditi milijune. Zapravo jako smo se sviđali ženi koja nam je ponudila ugovor, osobito ja. Ona nije htjela da se mijenjamo i nismo se bojali da će to u budućnosti tražiti od nas. Srećom za nas i za njih, tu i tamo smo imali nekoliko komercijalnih hitova.
Svirate već preko 25 godina, a vaš novi album Embryonic zvuči kao da ga je radio neki mladi bend otvoren za sve vrste eksperimentiranja. Što je utjecalo na vaš zvuk na Embryonicu i kako je moguće zvučati tako svježe nakon tolikih godina u glazbenoj industriji? Samo čovjek koji se tako dugo bavi glazbom kao ja može shvatiti kako ste mi veliki kompliment sada dali. To je uistinu divno čuti. Kada godinama radiš glazbu lako se zapleteš u neke šablone. Zapravo, cijeli taj album je splet sretnih okolnosti. Bilo smo u studiju i radili smo stvari za novi album. I sve što smo snimili činilo nam se ok, ali je nešto nedostajalo. Pokušali smo eksperimentirati, ali sve je opet zvučalo preslično. S vremenom smo došli do nekog zvuka koji nam se svidio i željeli smo nastaviti stvarati nove stvari u toj maniri. Iako smo već snimili 3/4 albuma, odlučili smo se ipak za taj novi stil, nove rifove, nove jamove, novi pristup. Sve je to došlo nekako slučajno, na našim malim, intimnim jam sessionima. Svidjelo nam se to što radimo, a i činilo nam se zanimljivo pozvati neke goste. Imam osjećaj da se ovaj album sam napravio. Sve se kretalo u nekom čudnom smjeru. Bilo smo dovoljno hrabri i objavili to. Ne znam hoće li nam više ikad poći za rukom da napravimo nešto ovako.
Samo dva mjeseca nakon hvaljenog Embryonica snimili ste novo 'malo čudo'. Što vas je navelo na to da snimite remake Pink Floydova albuma The Dark Side Of The Moon i što vama osobno znači njihova glazba? Pa, mi smo sami na neki način proizvod Pink Floyda. Oni su započeli s tim da sate i sate provode u studiju i eksperimentiraju s glazbom ne bi li proizveli neki novi zvuk, a mi ih slijedimo ili podupiremo, kako god, i visimo u studiju. Kod njih me prije svega privukao eksperiment. Moj cijeli život su obilježili Floydi i potajno se nadam da će i naša glazba jednog dana biti jednako važna kao i njihova. Zapravo, cijela ta priča počela je kao šala. Trebali smo snimiti neke ekstra pjesme za iTunes, koji će oni ekskluzivno ponudit za download. S obzirom da smo snimili dvostruki album i sve stavili na njega, trebao nam je novi materijal. Tako sam im u šali rekao da bismo mogli obraditi The Dark Side Of The Moon. Javili su se tjedan dana kasnije i rekli da može. S obzirom da su sredili svu papirologiju i autorska prava, primili smo se posla. I opet se radilo o nizu sretnih slučajnosti. Pod hitno nam je trebao studio, a otkrili smo da u glazbenom studiju blizu mog doma moj nećak baš snima sa svojim bendom, pa je onda on sredio dodatnu prostoriju za nas. Snimili smo čitav album u tri dana. Teško da će se tako nešto ponoviti.
Vaši live nastupi su spektakularni. Q Magazin vas je uvrstio na popis 50 bendova čiji nastupi se moraju vidjeti. Tko je najzaslužniji za vaš scenski nastup? Pa, to sam uglavnom ja. Volim ideju da sam slobodan i da mogu raditi što hoću. Volim komunikaciju s publikom. Dok oni sviraju i ja želim na neki način sudjelovati u toj glazbi. Naša glazba je dosta komplicirana i na neki način svojim točkama na stageu želim zadržati pažnju publike na glazbi i učiniti je zanimljivijom, kao i naš cijeli nastup. Nešto previše teatralno skrenulo bi pažnju s glazbe. Iako se radi o moćnim stvarima, poput divovske rukavice i velikog prozirnog balona na kojem surfam po publici, ipak ne želim skrenuti pažnju s glazbe, ali pokušavam animirati publiku kako im sam nastup ne bi bio previše suhoparan. Mnogi bendovi to ne rade, ne moram ni ja, ali ja to volim.
Znate li neki bend iz Hrvatske i jeste li upoznati s regionalnom glazbenom scenom? Ne, nije me briga odakle bend dolazi niti na to obraćam pažnju. Bitna mi je glazba. Uz Hrvatsku još uvijek vežem asocijacije s početka 90-ih, rat i to. Zapravo mi smo tek nedavno postali bend koji putuje u egzotične dijelove svijeta. I ranije smo išli na turneje, obično u SAD-a, Veliku Britaniju i Japan. Svirali smo na brojnim festivalima u Europi, ali uglavnom u Britaniji. Tek nedavno nam se pružila šansa da na turnejama upoznajemo neke egzotičnije dijelove svijeta u kojima ranije nismo mali priliku svirati. Općenito je divan osjećaj to što možemo raditi što volimo i proputovati svijet.
Možete nabrojati par novih izvođača koje biste preporučili svima da ih preslušaju? Danas ima jako puno novih bendova i nove glazbe. Nemoguće je to sve pratiti. Većinu zanimljivih bendova primijetim na turnejama, pogotovo kad sviramo na festivalima. Zamijetio sam recimo bend iz Teksasa White Denim, koji radi jako zanimljivu glazbu. Izdvojio bih i Neon Indian. Jako mi je zanimljiv i odličan švedski bend jj.
Prethodni članak:
arti-201003120345006
