Naime, čak i uz pomoć tehnologije iz znanstvenofantastičnih filmova zatočeni smo u našem džepu svemira.
Naše mjesto u svemiru
Mi živimo u jednom kraku Mliječne staze, spiralne galaktike prosječne veličine, promjera oko 100.000 svjetlosnih godina, koja se sastoji od milijardi zvijezda, plinovitih oblaka, crnih rupa, tamne tvari, neutronskih zvijezda i planeta, sa supermasivnom crnom rupom u središtu galaktike.
Promatrana iz daleka, naša galaktika djeluje gusto napučena, ali u stvari se sastoji od jako puno praznog prostora. S našom postojećom tehnologijom, slanje čovjeka na najbližu zvijezdu trajalo bi tisuće godina. Drugim riječima, naša je galaktika dosta velika.
Ali Mliječni put nije sam. Uz susjednu galaktiku Andromedu, i više od 50 patuljastih galaktika, dio je 'lokalne grupe', područja svemira promjera oko 10 milijuna svjetlosnih godina. Riječ je o samo jednoj od više stotina galaktičkih grupa u superoblaku Laniakea, koji je i sam samo jedan od milijuna superklastera koji sačinjavaju dio poznatog svemira.
Pretpostavimo da imamo sjajnu budućnost, te čovječanstvo postane civilizacija tipa 3, ne unište ga vanzemaljci, i razvije međuzvjezdano putovanje koje se temelji na sadašnjem razumijevanju fizike. U tom idealnom scenariju, koliko bi daleko mogli otići?
Odgovor je - lokalna grupa. To je najveća struktura u kojoj bi čovječanstvo moglo biti značajan dio. Iako je bez sumnje ogromna, naša lokalna grupa čini samo 0.00000000001% dijela vidljivog svemira.
Drugim riječima, ograničeni smo na sto milijarditi postotak vidljivog svemira.
Jednostavna činjenica da je svemir ograničen za nas, te da postoji toliko puno svemira kojega nikada nećemo moći doseći pomalo je zastrašujuća.
Zašto ne možemo ići dalje?
Sve je to povezano sa samom prirodom ničega, konkretnije praznog prostora. Taj prazan prostor nije potpuno prazan, već ima svojstvenu unutarnju energiju, takozvane kvantne fluktuacije. Na manjoj skali postoji konstantna akcija, čestice i antičestice se pojavljuju i međusobno isključuju.
Možete zamisliti taj kvantni vakuum kao područje s više i manje gustim dijelovima.
A sada se vratimo 13.8 milijardi godina unatrag, kada se tkanje svemira sastojalo ni od čega. Odmah nakon velikog praska, u događaju znanom kao kosmička inflacija, vidljivi se svemir proširio od veličine pikule do trilijuna kilometara u dijeliću sekunde. To iznenadno širenje svemira bilo je tako brzo i ekstremno da su i sve te kvantne fluktuacije isto raširene, a podatomske udaljenosti su postale galaktičke, s više ili manje gustim područjima.
Nakon inflacije, gravitacija je počela sve privlačiti ponovo natrag zajedno. Na najvećoj skali, širenje je bilo prebrzo i prejako da bi se nadvladalo, ali na manjoj skali, gravitacija je pobijedila.
I tako, s vremenom, gušća područja ili džepovi svemira prerasli su u skupine galaktika, poput ove u kojoj i mi sada živimo.
Jedino su stvari u našem džepu, lokalnoj grupi, povezane gravitacijski s nama. Ali zašto bi to bio problem? Zašto ne bi mogli putovati iz našeg džepa u susjedni?
Tajanstvena tamna energija
Tamna energija ovdje sve komplicira. Izgleda da je prije oko šest milijardi godina misteriozna tamna energija prevladala u znanom svemiru. Radi se o nevidljivoj sili ili učinku, koji prouzrokuje ili ubrzava širenje svemira.
Ne znamo što je ta tamna energija, ali njen učinak jasno nam je vidljiv.
U ranijem svemiru, postojala su veća, hladna područja oko lokalnih grupa, koja su narasla u velike klastere s tisućama galaktika.
Okruženi smo s puno stvari, ali niti jedna od tih struktura ili galaktika izvan lokalne grupe nije gravitacijski povezana s nama. Tako da, što se svemir više širi, to je veća i udaljenost između nas i ostalih gravitacijskih džepova. S vremenom, tamna će energije odgurnuti ostatak svemira još dalje od nas, zbog čega će i svi drugi klasteri, galaktike i grupe postati nedostižne.
Slijedeća grupa galaktika već je ionako udaljena milijunima svjetlosnih godina, a sve se udaljavaju od nas brzinama koje nikada nećemo moći doseći. Mogli bi napustiti lokalnu grupu i letjeti kroz tamu međugalaktičkog prostora, ali nikada ne bismo nigdje stigli.
I dok se tako sve više udaljujemo od ostatka svemira, sastavni se dijelovi lokalne grupe sve više približavaju dok se za pra milijardi godina ne spoje i stvore jednu divovsku eliptičnu galaktiku s neoriginalnim imenom 'Mliječnomeda'.
U budućnosti nas čeka Mliječnomeda
Ali stvari postaju još depresivnije. U jednom će trenutku galaktike izvan naše lokalne grupe postati tako udaljene, de će postati presitne da bi ih se moglo otkriti, a onih par fotona koji uspiju doprijeti do nas, pasti će na toliko niske valne dužine da će postati nezamjetljivi.
Jednom kada se to dogodi, nikakva informacija izvan lokalne grupe neće nas moći doseći - svemir će nestati s pogleda. Izgledati će prazan i mračan u svim smjerovima.
Stvorenja rođena u dalekoj budućnosti Mliječnomede mislit će kako u cijelome svemiru ne postoji ništa drugo osim njihove galaktike. Kada pogledaju daleko u svemir, vidjet će samo tamu i prazninu. Neće moći vidjeti kosmičko pozadinsko zračenje, niti će znati za Veliki prasak. Neće moći znati ono što mi znamo danas, prirodu širećeg svemira, kako je počeo i kako će završiti. Mislit će kako je svemir statičan i vječan.
Mliječnomeda će biti otok u tami.
Ali sa svojih trilijun zvijezda, Mliječnomeda će sigurno biti dovoljno velika za čovječanstvo. Napokon, mi još nismo pronašli ni način kako napustiti naš vlastiti Sunčev sustav, i imamo milijarde godina da istražimo galaktiku.
Imamo nevjerojatnu sreću što postojimo u savršenom trenutku u kojem možemo vidjeti ne samo našu budućnost, već i najudaljeniju prošlost.
Koliko god naša lokalna grupa bila izolirana i udaljena, mi možemo promatrati cijeli svemir.