(izvadak iz 1. poglavlja)
Velika zima bila je, kažu povjesničari, najžešća zima ikada viđena na ovim otocima. Ptice su se smrzavale u zraku i padale poput kamenja na zemlju. U Norwichu je mlada seljanka, zdrava kao dren, počela prelaziti ulicu kad ju je na njezinu uglu iznenadio nalet ledenoga vjetra, pred očima promatrača pretvorio u prah i poput oblaka prašine otpuhao preko krovova. Smrtnost ovaca i stoke bila je golema. Leševi su se smrzavali uz plahte i nisu se mogli skinuti s njih. Nije bio nimalo neuobičajeno vidjeti cijelo krdo svinja nepomično smrznutih na cesti. Polja su bila puna pastira, orača, konjskih zaprega i malih dječaka koji tjeraju ptice, svih okamenjenih usred pokreta, jednog s rukom na nosu, drugog s bocom na ustima, trećeg s kamenom podignutim na gavrana koji kao prepariran sjedi u živici samo korak od njega. Zima je bila tako žestoka da je povremeno uzrokovala neku vrstu okamenjavanja; općenito se smatralo da znatna količina kamenja u nekim dijelovima grofovije Derby nije nastala vulkanskom erupcijom, jer nje nije bilo, nego zbog doslovna okamenjavanja nesretnih putnika na mjestima gdje su stajali. Crkva u tome nije mogla mnogo pomoći, pa iako su neki zemljoposjednici dali blagosloviti te relikvije, većina ih je radije upotrebljavala za međaše, češanje ovaca ili, kada je to oblik kamena omogućavao, kao korita za napajanje stoke, za što odlično služe do dana današnjeg.
Ali dok su ljudi na selu trpjeli krajnju oskudicu, i dok je trgovina u zemlji potpuno stala, London je uživao u veličanstvenoj priredbi neusporediva sjaja. Dvor je bio u Greenwichu, i novi je kralj iskoristio prigodu svoje krunidbe da pridobije naklonost građana. Naredio je da se rijeka, koja je bila smrznuta do dubine od dvadeset stopa i više, i šest ili sedam milja na svaku stranu, na njegov trošak pomete, ukrasi i pretvori u neku vrstu parka ili zabavišta s paviljonima, uličicama, labirintima, štandovima s pićem itd. Za sebe i svoje dvorjane odredio je prostor neposredno ispred dvorskih vrata, koji je, ograđen od publike samo svilenim užetom, odmah postao središtem najsjajnijeg engleskog društva. Veliki državnici, s bradama i visokim nabranim uškrobljenim ovratnicima, radili su državne poslove ispod grimiznog platnenog svoda Kraljevske pagode. Vojnici su u šatorima od prugasta platna s nojevim perjem na vrhu planirali osvajanje Maura i pad Turaka. Admirali su koračali gore-dolje uskim stazicama, s dalekozorima u rukama, promatrali obzor i pričali priče o sjeverozapadnom prolazu i španjolskoj armadi. Ljubavnici su besposličarili na ležajevima prekrivenima samurovinom. Smrznute ruže pljuštale su poput kiše kad su kraljica i dvorske dame izlazile u šetnju. Šareni baloni nepomično su lebdjeli u zraku. Ponegdje su gorjeli golemi kresovi od cedrovine i hrastovine, obilno posipani solju, tako da je plamen bio zelene, narančaste i purpurne boje. Ali bez obzira na to koliko silovito gorjeli, toplina nije mogla otopiti led koji je, iako izvanredno proziran, bio tvrd poput čelika. Bio je tako jasan da se, na dubini od nekoliko stopa, mogla vidjeti tu smrznuta pliskavica, a tamo iverak. Jata jegulja ležala su nepomično u transu, a filozofe je zaokupljalo pitanje je li njihovo stanje bila smrt ili samo privremena smrt iz koje će ih ponovno probuditi toplina. U blizini Londonskog mosta, gdje je rijeka bila smrznuta do dubine od dvadesetak hvati, na dnu se mogao jasno vidjeti čamac koji je, pretovaren jabukama, potonuo prošle jeseni. Stara žena koja je nosila voće na tržnicu sjedila je dolje umotana u svoje šalove, s krilom punim jabuka, kao da se sprema poslužiti mušteriju, iako je određena plavičastost oko usana davala naslutiti istinu. To je bio prizor koji je kralj James osobito volio i dovodio bi skupine dvorjana da ga promatraju zajedno s njim. Ukratko, ništa nije moglo nadmašiti sjaj i zabavnost tog prizora po danu. Ali slavlje je ipak bilo najživlje noću. Jer velika se hladnoća nastavljala bez prekida; noći su bile savršeno mirne; mjesec i zvijezde sjali su tvrdom postojanošću dijamanata, a dvorjani plesali uz ljupke zvuke flaute i trube.
Orlando, istina je, nije bio od onih koji su s lakoćom svladavali koranto i lavoltu; bio je nespretan i pomalo odsutan duhom. Mnogo je više od tih čudnih stranih koraka volio jednostavne plesove svoje domovine koje je plesao kao dijete. Upravo je oko šest sati navečer sedmog siječnja ponovno sastavio noge na kraju neke takve kadrile ili menueta, kad je opazio kako se iz paviljona ruskog veleposlanstva pojavljuje silueta mladića ili žene - zbog široke tunike i hlača, po ruskoj modi, nije mogao razaznati spol - koja ga je ispunila najvećom znatiželjom. Ta je osoba, bez obzira na ime ili spol, bila otprilike srednje visine, vrlo vitke građe i potpuno odjevena u baršun boje oštrige, obrubljen nekim nepoznatim zelenkastim krznom. Ali ti su detalji bili zasjenjeni iznimnom zavodljivošću koja je isijavala iz cijele njezine pojave. Slike, najekstremnije i najfantastičnije usporedbe ispreplitale su se i motale u njegovoj glavi. Nazvao ju je dinjom, ananasom, stablom masline, smaragdom i lisicom u snijegu, sve u samo tri sekunde; nije znao je li ju čuo, okusio, vidio ili sve troje zajedno. (Pa iako ne smijemo ni trenutka zastati u pripovijedanju, možemo ovdje žurno primijetiti da su sve njegove slike u ovom trenutku bile krajnje jednostavne, u skladu s njegovim osjetima, i da su uglavnom potjecale od stvari čiji je okus volio kao dječak. Ali iako su njegovi osjeti bili jednostavni, u isto su vrijeme bili vrlo jaki. Stoga zastajanje i upuštanje u potragu za uzrocima uopće ne dolazi u obzir.) Dinja, smaragd, lisica u snijegu - tako se zanosio, tako je gutao očima. Kada je mladić, jer, na žalost, to je morao biti mladić - žena ne bi mogla klizati takvom brzinom i silinom - proletio gotovo na vršcima prstiju pokraj njega, Orlando si je zamalo čupao kosu od jada što je ta osoba bila njegova spola, tako da nikakvi zagrljaji nisu dolazili u obzir. Ali klizač je prišao bliže. Noge, ruke, držanje, bili su momački, ali mladić nikada ne bi mogao imati takva usta; ne bi mogao imati te grudi; ne bi mogao imati te oči koje kao da su izronjene s dna mora. U tom je trenutku nepoznati klizač usporio, krajnje se ljupko duboko poklonio pred kraljem koji je upravo prolazio oslonjen na ruku nekog lorda iz svoje pratnje, i napokon se zaustavio. Bila je nadohvat ruke. Bila je žena. Orlando ju je netremice gledao; drhtio; preplavila ga je vrućina; preplavila ga je hladnoća; želio se vinuti kroz ljetni zrak; gaziti žirove pod nogama; širiti ruke među brezama i hrastovima. Ovako je samo podigao usne tako da su se pokazali njegovi mali, bijeli zubi; otvorio ih možda za pola palca kao da će zagristi; zatvorio ih kao da jest. Lady Euphrosyne držala ga je pod ruku.
Doznao je da se neznanka zvala princeza Maruša Stanilovska Dagmar Nataša Iliana Romanovič, i da je došla u pratnji ruskoga veleposlanika, koji je možda bio njezin ujak, ili možda otac, kako bi pribivala krunidbi. Vrlo se malo znalo o Rusima. Sjedili su sa svojim silnim bradama i u krznenim šubarama gotovo bez riječi; pili neku crnu tekućinu koju bi pokatkad ispljunuli na led. Nitko od njih nije govorio engleski, a francuski, kojim su barem neki vladali, tada se malo govorio na engleskom dvoru.
Svoje poznanstvo Orlando i princeza zahvaljuju sljedećoj zgodi. Sjedili su jedno nasuprot drugomu za velikim stolom prostrtim za razonodu odličnika pod golemom platnenom tendom. Princeza je bila smještena između dva mlada lorda, lorda Francisa Verea i mladog grofa od Moraya. Bilo je smiješno promatrati u kakav ih je škripac uskoro dovela, jer iako su obojica na svoj način bili dobri momci, i nerođena je beba znala više francuskog od njih. Kad se na početku večere princeza okrenula grofu i rekla, s dražesnošću koja ga je duboko očarala: ?Je crois avoir fait la conaissance d?un gentilhomme qui vous était apparenté en Pologne l?été dernier?, ili ?La beauté des dames de la cour d?Angleterre me met dans le ravissement. On ne peut voir une dame plus gracieuse que votre reine, ni une coiffure plus belle que la sienne?, i lord Francis i grof našli su se u najvećoj neprilici. Jedan joj je samo dodao umak od hrena, a drugi je zazviždao svome psu i natjerao ga da prosi kost s moždinom. Nato princeza više nije mogla suspregnuti smijeh i Orlando se, ulovivši njezin pogled preko veprovih glava i punjenih paunova, također nasmijao. Nasmijao se, ali mu se smijeh na usnama sledio u čudu. Koga je volio, što je volio dosad? pitao se u zbrci osjećaja. Jednu staricu, odgovorio je, samu kost i kožu. Bludnice rumenih obraza, previše da bi ih sve nabrojao. Cmizdravu opaticu. Prekaljenu pustolovku okrutnih usta. Klimajuću gomilu čipke i ceremonija. Ljubav je do tada za njega bila samo piljevina i pepeo. Njezine su radosti u njegovim ustima ostavile krajnje čudan okus. Čudio se kako je sve to mogao izdržati bez zijevanja. Jer dok ju je sada gledao, gustoća njegove krvi se talila; led se pretvarao u vino u njegovim venama; čuo je vode kako teku i ptice kako pjevaju; proljeće je granulo nad hladnim zimskim krajolikom; u njemu se probudio muškarac; zgrabio je mač; nasrnuo na smionijeg neprijatelja od Poljaka ili Maura; zaronio u duboke vode; vidio cvijet opasnosti kako raste iz pukotine; ispružio ruku - zapravo je recitirao jedan od svojih najstrasnijih soneta kad mu se princeza obratila: ?Biste li bili tako dobri da mi dodate sol??
Duboko je porumenio.
?S najvećim zadovoljstvom, madame?, odgovorio je na savršenom francuskom. Jer, hvala bogu, taj je jezik govorio kao vlastiti; majčina ga je služavka naučila. Ali možda bi za njega bilo bolje da nikada nije učio taj jezik; nikada odgovorio tom glasu; nikada krenuo za svjetlom u tim očima.
Princeza je nastavila. Tko su bili ti neotesanci, pitala ga je, koji su sjedili kraj nje i ponašali se poput konjušara? Kakva je to bila ogavna mješavina koju su joj ulili u tanjur? Zar u Engleskoj psi jedu za istim stolom s ljudima? Zar je ona komična figura na kraju stola s kosom poput svibanjskog stupa (comme une grande perche mal fagotée) zaista bila kraljica? I slini li kralj uvijek ovako? I koji je od ovih blebetavih kicoša bio George Villiers? Iako su ta pitanja isprva Orlandu bila prilično neugodna, bila su postavljena tako nestašno i komično da nije mogao suspregnuti smijeh; i kako je s bezizražajnih lica koja su ih okruživala vidio da nitko nije razumio ni riječi, odgovarao joj je jednako slobodno kao što je pitala, govoreći, kao i ona, savršenim francuskim.
Tako je započela prisnost među njima koja je uskoro postala prvorazredan dvorski skandal.
Uskoro je zamijećeno da je Orlando Ruskinji poklanjao mnogo više pažnje nego što je to zahtijevala obična uljudnost. Rijetko je bio daleko od nje, i njihov razgovor, iako je ostalima bio nerazumljiv, vodio se s takvom živošću, izazivao takvo rumenjenje i smijeh, da su i najgluplji mogli pogoditi temu. Štoviše, i sam se Orlando veoma promijenio. Nitko ga nikada nije vidio tako živahnog. U jednoj je noći zbacio svoju dječačku nespretnost; preobrazio se iz mrgudnog dječaka, koji nije mogao ući u damsku sobu a da pritom ne sruši polovicu ukrasa sa stola, u plemića punog otmjenosti i muževne uljudnosti. Vidjeti ga kako Ruskinji (kako su ju zvali) pomaže da uđe u sanjke, ili joj pruža ruku za ples, ili hvata točkastu maramicu koju je ispustila, ili obavlja bilo koju od mnogih drugih dužnosti koje velika dama očekuje, a ljubavnik se žuri preduhitriti, bio je prizor koji je mogao upaliti žar u ugaslim očima starosti i još više ubrzati živahni puls mladosti. Pa ipak se nad sve to nadvio tamni oblak. Stariji su slijegali ramenima. Mladi su hihotali s rukom pred ustima. Svi su znali da je Orlando zaručen s drugom. Lady Margaret O?Brien O?Dare O?Reilly Tyrconnel (jer to je bilo pravo ime Euphrosyne iz soneta) nosila je prekrasni Orlandov safir na prstenjaku lijeve ruke. Ona je imala vrhovno pravo na njegovu pažnju. Ali ona je mogla ispustiti sve rupčiće iz svoje garderobe (a imala ih je na tucete) na led, a Orlando se nikad ne bi sagnuo da ih podigne. Mogla je čekati dvadeset minuta da joj pomogne da uđe u sanjke, i na kraju se zadovoljiti s pomoći svog crnca. Kada se klizala, što je činila prilično nespretno, nije bilo nikoga uz nju da ju ohrabri, a ako bi pala, obično prilično teško, nitko ju nije digao na noge i istresao snijeg s njezina kaputa. Iako je bila flegmatične naravi, nije se lako vrijeđala, i bila manje od drugih sklona povjerovati da bi ju obična strankinja mogla istisnuti iz Orlandove naklonosti, ipak je i sama Lady Margaret na kraju morala posumnjati da se nešto kuhalo protiv njezinog duševna mira.
I zaista, kako su dani prolazili, Orlando se sve manje i manje trudio da skrije svoje osjećaje. Izgovarajući se ovim ili onim, otišao bi iz društva čim bi završio ručak, ili se neopazice iskrao iz skupine klizača koji su se raspoređivali za kadrilu. U idućem bi se trenutku moglo zamijetiti da je i Ruskinja nestala. Ali dvor je naviše zapanjilo, i ubolo ga u najosjetljivije mjesto, a to je njegova taština, to što se često moglo vidjeti kako se par provlači ispod svilenog užeta, koje je odvajalo kraljevski od javnog dijela rijeke, i kako nestaje u gomili običnih ljudi. Jer princeza bi iznenada udarila nogom i uzviknula: ?Vodi me odavde. Mrzim tu tvoju englesku rulju?, što je značilo sam dvor. Više ga nije mogla podnijeti. Bio je pun znatiželjnih starih žena, rekla je, koje čovjeku bulje u lice, i umišljenih mladića koji gaze čovjeku po prstima. I smrde. Njihovi joj se psi motaju među nogama. To je kao da je čovjek u kavezu. U Rusiji imaju rijeke široke deset milja po kojima se može galopirati sa šest konja usporedo cijeli dan, a da čovjek ne sretne ni živu dušu. Osim toga, željela je vidjeti Tower, beefeaterse, glave na kolcima na Temple Baru i draguljarnice u gradu. I tako ju je Orlando odveo u grad, pokazao joj beefeaterse i pobunjeničke glave i kupio joj sve što joj je srce poželjelo u prodavaonicama Royal Exchangea. Ali to nije bilo dovoljno. Oboje su sve više željeli biti zajedno nasamo po cijeli dan, negdje gdje nema nikoga da se čudi ili bulji u njih. Stoga su umjesto prema Londonu krenuli u drugome smjeru i uskoro se našli daleko od gomile, na širokim smrznutim prostranstvima Temze, gdje, osim morskih ptica i poneke stare seljanke koja je pokušavala razbiti led u uzaludnu pokušaju da kantu napuni vodom ili skupljala suhe grančice ili lišće koje je mogla naći za ogrjev, nikada nisu susreli ni žive duše. Sirotinja se držala svojih kuća, a oni boljestojeći, koji su si to mogli priuštiti, nagrnuli su prema gradu u potrazi za toplinom i zabavom.
I tako su Orlando i Saša, kako ju je kraće zvao, a i zato jer se tako zvala bijela ruska lisica koju je imao kao dječak - mekano stvorenje poput snijega, ali čeličnih zuba, koja ga je tako divljački ugrizla da ju je njegov otac dao ubiti - i tako su imali rijeku za sebe. Zagrijani od klizanja i ljubavi, bacili bi se na tlo na nekom osamljenom mjestu, gdje su žute vrbe obrubljivale obalu, zamotani u veliki krzneni ogrtač. Orlando bi ju uzeo u naručje i prvi put, kako je mrmljao, spoznao užitke ljubavi. Zatim, kada bi ekstaza prošla i oni ležali uljuljkani u omami na ledu, pričao joj je o svojim drugim ljubavima, i kako su, u usporedbi s njom, sve bile od drva, od kostrijeti i pepela. Smijući se njegovoj žestini, ona bi se još jednom okrenula u njegovu naručju, i još mu se jednom predala u ime ljubavi. I zatim bi se čudili što se led nije otopio od njihove vreline i sažalijevali jadnu staricu koja nije imala tog prirodnog načina za otapanje leda, nego ga je morala razbijati sjekirom od hladnoga čelika. A zatim bi, zamotani u svoje samurovine, pričali o svemu pod suncem; o znamenitostima i putovanjima; o Maurima i poganima; o bradi nekog muškarca i koži neke žene; o štakoru kojeg je iz ruke hranila za stolom; o velikoj tapiseriji koja se uvijek lagano njihala u predvorju njegove kuće; o nekom licu; o peru. Ništa nije bilo previše beznačajno za takav razgovor, i ništa preveliko.
(Copyright 2000 Vuković & Runjić. ORLANDO, A BIOGRAPHY copyright The Estate of Virginia Woolf, 1931. Sva prava pridržana. Ovaj izvadak nije dozvoljeno reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.)
