Nakon proslave 10. obljetnice proslave KUD-a iz Gornje Jelenske, Popovača je postala veliko žarište koronavirusa, grad je prilično opustio, a zaraza se prelila na cijelu Sisačko-moslavačku županiju.
"Komentiraju dosta s nama o tome, čitaju novine malo više. Nisu ljudi onako baš ljutiti ili preplašeni, više su ogorčeni na same okolnosti, a koronom već pomalo rezignirani. No, proći će i to kao i sve", komentira djelatnica na kiosku za Večernji koja napominje kako joj je dosta ljudi koji govore da korona ne postoji. "Toga nije bilo u onom prvom valu", dodaje.
Zatvoren vrtić i škola, roditelji ostaju kod kuće
Zbog zaraze zatvoren je vrtić, nema nastave u osnovnoj školi pa se život mnogima preokrenuo.
"Moje dijete krenulo je sada u 1. razred i evo dva tjedna će sad najmanje biti doma. Nama, srećom, to nije stvorilo probleme jer je supruga na bolovanju. No, da je ispala drukčija situacija, kao što je mnogima, bio bi problem. Veći je to problem roditeljima za vrtić, no i s prvašićima sad netko mora biti doma dok slušaju nastavu uz televizor", ističe mještanin Stjepan Jaić, zaposlenik gradske uprave. Za sve krivi neodgovornost sugrađana.
Imam dojam da masa ljudi jednostavno želi dobiti koronu da se toga riješi i da se završi situacija, ovi mlađi. Ja nisam zaražen, no možda i jesam, ne znam. Dakle nemam simptome, kontakt sam kontakta, mnogi su ovdje takvi, ali me se ne testira niti vodi u izolaciju, tko zna", napominje Stjepan.
'Nema žive duše'
No neki moraju nastaviti s poslom.
"Nema naroda, nema žive duše, baš se vidi. I od samog početka epidemije, a sad pogotovo. Prije je bilo koliko hoćeš naroda, sad kako tko naiđe. Preplašili su se puno, pa i ja sam. Ali imam robe koju treba prodati i što ćeš. Teško je svima od korone, sve je palo, cijene su nikakve. Prije sam znao prodati 100 kilograma krumpira i 200 kilograma zelja, sad ne možeš prodati 50 kilograma krumpira i 50 zelja. Nitko neće kupiti ni domaću papriku, a džaba je", komentira Alojzije Jurić.
I nije jedini koji radi.
"Manje je ljudi na cestama, vidi se to. Ljudi otvaraju bolovanja, nemaju kamo s djecom, vrtić im je bio nužan i sad su doma. Jučer sam bio u Kutini i tamo je isto malo ljudi. Što da radimo sad? Ništa. Mi radimo i dalje svoje posao, radimo cestu i to je to. Bolje i da radim nego da sam doma gdje nemam što raditi", rezignirano zaključuje Kristijan Hren.
