Bosanskohercegovački glumac i redatelj Zijah Sokolović postao je i književni autor. U Vip klubu u Zagrebu završila je promocija njegove knjige 'Glumac je glumac', a za RTL Direkt prokomentirao je kako je prošlo predstavljanje.
Kako je prošla promocija?
Prošla je sjajno jer je neki dio glumačke prolaznosti nekako zaustavljen u jednoj knjizi i zaustavljen je s tekstom knjige i zaustavljen je s esejima koje su 35 godina unazad pisali pisali glumci, pisci, dramaturzi, kao osvrt na prolaznost čovjeka.
Što ljudi, koji su gledali predstavu, mogu naći u knjizi, i mogu li knjigu čitati oni koji nisu gledali predstavu?
Znate da uvijek tuđa žena izgleda drugačije nego vlastita. Kad
ne bi bilo razlike, onda bi bili svi isti
Zijah Sokolović
Sigurno. U knjizi je integralni tekst predstave od početka do kraja i napravljen je tako da nema malih i velikih slova. Može se stavljati neka vrsta odnosa do toga kako to izgleda u mogućoj kazališnoj predstavi. Iza toga stoje 33 eseja o samom tom fenomenu o predstavi, monodrami te pomicanju granica monodrame kao kazališne mogućnosti... o meni kao glumcu koji to glumi, o prolaznosti i vremenu.
Jedan ste od najduhovitijih glumaca na ovom prostoru. Kako uspijevate nasmijati i Hrvate i Srbe i Bošnjake. Imamo li svi isti smisao za humor?
Mislim da imamo. Svi su ljudi na svijetu skoro isti. Radi se o organiziranom kazališnom humoru. Znači ono što glumci mogi pripremiti kao vrstu iluzije koja je iznenađenje i kroz koju ljudi kroz smijeh razumiju stvarnost. Ja sam pokušao smišljeno doći do tog jednog ugla o glumačkom zanatu koji je zanimljiv.
Predodžba je da hrvatski glumci i autori nisu baš tako duhoviti kao bošnjački. Stoji li to po vama?
Znate da uvijek tuđa žena izgleda drugačije nego vlastita. Kad ne bi bilo razlike, onda bi bili svi isti. Humor je drugačiji, kao što ovaj humor ima svoje kvalitete. Ovdje ima sjajnih i duhovitih glumaca. Kad govorimo o mentalitetu, to je nešto sasvim drugačije.
Kako ste još uspjeli izbjeći zov sapunica s obzirom da ste gotovo jedini kojega nema u tim proizvodima. Znači li to da glumac može živjeti i preživjeti bez njih?
Sigurno da. Sapunice se zovu tako zato što su prve serije financirale tvornice sapuna. Mislim da danas o glumcima znamo samo preko televizije i novina, a kazalište je jedina i osnovna forma u kojoj gledatelji mogu steći povjerenje u iluziju koju prenosi živ čovjek. Zato se za monodramu kaže da je ona nulta točka iz koje se kreće iz stvarnosti u iluziju.
