U Domu Vojske Srbije jučer je otvorena izložba "Dijanina deca" posvećena DianiBudisavljević, humanitarki koja je rođena u Austriji, da bi potom došla živjeti u Zagreb. I dok se u Srbiji ponose njezinim postignućima u Drugom svjetskom ratu, u Hrvatskoj je ime ove heroine, kao i njezin humanitarni rad, prilično nepoznato.
"To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila - mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti…", napisala je sredinom 1942. Diana Budisavljević u svoj dnevnik i tako najbolje opisala svoj motiv za spašavanje tisuća srpske djece iz ustaških logora.
Diana Budisavljević (djevojačko prezime Obexer) rođena je u austrijskom gradu Innsbrucku 1891. godine, a u Zagreb se preselila 1919. godine nakon što se udala za dr. med. Julija Budisavljevića. Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941., Diana Budisavljević sa skupinom suradnika organizira "Akciju Diane Budisavljević".
Vodila sustavnu evidenciju djece
Radilo se o skupljanju i slanju pomoći u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u ustaškim logorima Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac. Osim toga, Budisavljević je sa suradnicima izvlačila i prevozila majke i djecu iz logora te udomljavala nezbrinutu logorašku djecu u zagrebačke, jastrebarske i sisačke obitelji, kao i u dječje domove i bolnice te prikupljala pomoć za njihovo uzdržavanje.
Budisavljević je istovremeno vodila sustavnu i složenu kartoteku evidencije djece što je omogućilo njihovo ponovno spajanje s roditeljima koji su bili slani na prisilni rad u Njemačku. Prema nekim informacijama, vodila je sustavne podatke o oko 12.000 osoba, uglavnom srpske djece i njihovih majki s područja Korduna i Kozare.
U svom dnevniku Budisavljević piše kako se od siječnja 1943. godine u spašavanje i udomljavanje srpske djece uključio i nadbiskup AlojzijeStepinac, no tek nakon što je tijekom prethodne dvije godine bio suzdržan te davao prazna obećanja.
Sve podatke predala po završetku rata
Dnevnik u kojem je, između ostalog, pisala i o ustaškom teroru tih godina vodila je od 1941. do 1947. godine, dok je kartoteku sa svim podacima morala predati novoj vlasti po završetku rata.
Upravo u tome povjesničar i suradnik na dokumentarnom filmu 'Dianina lista' SilvestarMileta vidi jedan od razloga što Budisavljević i priča o spašavanju tisuća djece nisu dio našeg kolektivnog pamćenja.
"Jedan od temeljnih razloga je ono što se s pričom događalo u vrijeme Jugoslavije, odnosno, da budem precizan, u vrijeme jugoslavenske historiografije. Istraživanja su pokazala da je tu na djelu bio jedan neupitan damnatio memoriae i da su se zasluge za spašavanje te djece dugi niz godina pripisivale komunističkoj partiji. Neki ljudi, kao što je bila TatjanaMarinić između ostalih, koji su djelomično i zaslužni za rad na spašavanju djece, su radili na tome da se jednoj Austrijanki, građanki, nepolitiziranoj osobi ne pripišu zasluge koje ona ima", objašnjava Mileta u razgovoru za Net.hr.
Iako je u znanstvenom smislu napravljena velika šteta u jugoslavenskom razdoblju, to se u modernoj Hrvatskoj moglo promijeniti, ali... "Što se tiče današnjeg vremena i stava prema ustaškoj državi i novoj desnici, to je naravno samo po sebi jasno. Tendencije u suvremenoj Hrvatskoj žele prikazati da je taj projekt zapravo bio kombinacija djelovanja ustaške države i crkve, što bez obzira na djelovanje Caritasa - nije točno. Akcija je bila pokrenuta na njenu privatnu, građansku inicijativu", kaže povjesničar.
Zašto se u Hrvatskoj ne komemorira toliko?
Još je jedna činjenica svakako pomogla da sjećanje na Dianu Budisavljević u hrvatskoj javnosti potpuno izblijedi.
"Politički govoreći, činjenica da je ona postala heroina u Srbiji i da joj se tamo odaje počast na više mjesta je nešto što politički ima svoju težinu. To što se u Srbiji Budisavljević toliko propagandno koristi možda je jedan od razloga što se u Hrvatskoj ne komemorira toliko", objašnjava nam Mileta.
Njezina akcija zbrinjavanja djece stradalnika 2. svjetskog rata pridonijela je uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj 1952., osnutkom Više škole za socijalne radnike u Zagrebu. Rad Diane Budisavljević smatra se pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djeteta kad se radi o djeci u ratu.
Budisavljević se u Innsbruck vratila 1972. gdje je i živjela do svoje smrti 1978. godine.
