Dan koji mi je promijenio život bio je dan kada me je djed po prvi put odveo na Stari plac. Onako sitan čekao sam da me djed provuče kroz masu i po prvi put u svom životu ugledao sam stadion okupan reflektorima.
Bila je zima i Hajduk je igrao protiv Crvene zvezde. Miris trave, masa koja skandira imena svojih igrača u bijelom, fascinirali su me u tolikoj mjeri da sam do dana današnjeg inficiran virusom koji se zove Hajduk.
Vjerujte mi na riječ, koronavirus je goli k**** prema tom virusu kada po prvi put, kao dijete, dobijete dozu koja će vam trajati za života.
Moj djed, okorjeli navijač Hajduka i šarmer splitskog Lavčevića, držao je da je Hajduk više od života. No, upravo na toj mojoj prvoj utakmici u životu shvatio sam da je istina kako je Hajduk nešto veće od života, ali da i taj život ima nekakva nepisana pravila, da ima metafore, da ima simboliku i, ono najveće, da ime Hajduk u sebi nosi sve ono najbolje u narodu iz kojeg proizlazi.
Čojstvo, junaštvo, zaštita slabijem, prkos moćnom. Tako me naučio moj djed, tako nas je sve naučio Miljenko Smoje kroz svoje besmrtne ode klubu i gradu. Velo i Malo misto. Tog dana, tog mog prvog dana, na Starom placu opraštao se jedan od najvećih. Dragoslav Šekularac.
U dresu svoje Zvezde opraštao se od nogometa najveći od najvećih kako je govorio moj djed. Baka Slišković svog vremena. Onako mal i stisnut uz žicu slušao sam što su mu dovikivali ljudi sa istočne tribine. Da je Cigan, da je Srbin, i da proslavi kraj svoje karijere u Beogradu.
Dragoslav Šekularac – Šeki, mrtav hladan uzeo je tada popularnu bubamaru i s trideset metara prvo pogodio lijevu spojnicu prečke i stative, a zatim pokazujući gdje će iduća lopta, u desnu. U zajebanciji, u zagrijavanju pred utakmicu.
Oni iza mojih leđa nastavili su i dalje, a Jurica Jerković, Baka Slišković svog vremena, Dragoslavu Šekularcu je stisnuo ruku i poklonio mu se točno na centru Starog placa.
Hajduk je dobio Zvezdu, tribine su gorjele u mojim dječjim zjenicama, a Jurici Jerkoviću nije na pamet padalo da proslavi tu pobjedu na način kako su je proslavili oni iza mojih leđa, da Dragoslavu Šekularcu pjeva pod nosom na ramenima svojih navijača kako je Zvezda srpsko ime i kako ih istinski mrzi.
Jurica Jerković bio je iznad toga, iznad te usplamtjele mase u kojoj, ako si pametan, i ako prihvatiš ono što ona hoće, možeš postati ikona. Ikona grada, ikona vremena, ikona kluba. Samo naravno, trebaš na ramenima navijača prihvatiti ono što oni nude. Da bi postao ikona, da bi postao Blaž Slišković svog vremena.
Dan koji mi je promijenio život bio je dan kada je Hajduk u prvenstvu Prve savezne lige deklasirao Crvenu zvezdu na Marakani sa 1:3. Bila je zima 1984. i Hajduk je igrao u zastrašujućoj postavi sa Ivanom Pudarom na golu, Brankom Miljušem i Ivanom Gudeljom u zadnjoj liniji, sa Zoranom Vulićem i Dragutinom Ćelićem "Ricom" u veznom redu.
No, moj Hajduk imao je te zime napad, onaj ubojiti, onaj mitski: Zlatko Vujović i Blaž Slišković, sa Stjepanom Deverićem u špici. Moj Hajduk te je zimske večeri igrao protiv Zvezde s Bakom Sliškovićem svog vremena.
Da se sprema ludilo, Baka je najavio već kod prvog izvođenja kornera. Izravno u gol. Pa drugog, pa trećeg. I trajalo bi to, rapsodija talenta Baka Slišković vremena, da Zlatko nije zabio za prvi, pa minutu iza za drugi na centaršut velikog Bake točno na trepavicu što bi mi rekli u Splitu.
Velika Zvezda, "srpsko ime to", pala je šaptom kako je to slikovito opisao Dragan Nikitović kojeg je umjesto boksa dopala ta utakmica, i ja sam gledao Baku Sliškovića kojeg su dočekali navijači pred Poljudom u noći, nakon izravnog leta Beograd – Split, razdragani, kako i ne bi bili.
Dobili smo izravnog favorita za titulu, i to usred Beograda. Čulo se tada, istina, i za Zvezdu i "srpsko ime to", ali je Baka Slišković ostao smiren, rukama "motirao" da to nije u redu i da ime Hajduk, ono što to ime predstavlja i dres koji nosi, znači puno više od običnog ponižavanja protivnika kojeg smo dobili.
Dobili da, ali ne na takvim načelima.
Jer je nogomet vreći od svih načela. Posebno onih nacionalističkih. Posebno onih koji veličaju nešto drugo što nogomet ne predstavlja, i pozivaju na mržnju nečeg drugog što nogomet ne da nije, već mu je sušta suprotnost.
No, ono što me je naučio baka Slišković te večeri bila je još jedna dodatna dimenzija nogometa kao igre. Poštuj ljude koje si dobio. Budi velik u porazu, ali još veći i u pobjedi. I to sam shvatio gledajući Baku Sliškovića svog vremena kako tiša tenzije i moli navijače da veličaju svoje, a poštuju tuđe.
Dan koji mi nije promijenio život zbio se jučer. U euforiji, sa tisućama istomišljenika u Splitu ispratio sam derbi na Maksimiru, sve škicajući Maxa Verstappena u mitskom dvoboju s Luisom Hamilltonom.
Marko Livaja, Baka Slišković naših dana, učinio je kao eho tog vremena istu čaroliju koju je napravio Baka Slišković pokopavši balun koji je zatim Zlatko Vujović pospremio u mrežu. U onoj mitskoj pobjedi nad Zvezdom, naravno.
I tada sam naivan kakav več jesam, vidjevši Maxa kako prvi izlazi iz boksa i Livaju kako trči prema jugu punom navijača, zaključio kako živim opet u vremenu Ayrtona Senne i Blaža Bake Sliškovića.
Srce staro pedeset godina i srce staro tri vremena Bake Sliškovića i Ayrtona Senne zadrhti i kaže samo sebi: kako je moguće da ova današnja djeca imaju isti pogled na život, na sport, na čojstvo i junaštvo, na zaštitu slabijeg i gospodstvo u pobjedama?
I tada, u istoj sekundi, Max zakoči, a Marko Livaja na ramenima svojih navijača počne onu besmislicu o Dinamu i "srpskom imenu tom".
I tada shvatiš.
Shvatiš da više nikada neće biti vremena Bake Sliškovića, ma koliko Marko Livaja pušio crveni Marlboro, pio kao Baka i ponašao se kao Baka. Da bi bio Baka svoga vremena, moraš biti Baka svoga vremena i izvan terena ma koliko te navijači tražili da postaneš njihova ikona.
Baka moga vremena nije se slagao s njihovim stavovima i Baka mog vremena upravo zbog toga što ga je bolio k**** da bude Baka tog vremena, Baka je postao Baka svih vremena.
Marko Livaja, nažalost, ostat će samo Baka ovog vremena. I kao takav Baka, nikada neće postati Baka vremena o kojem će se raspredati priče, koje će se na kominima i sijelima ovog Balkana pričati kao narodne pripovijesti, i koje će njega, Baku svog vremena, uvesti u besmrtnost.
Da bi postao besmrtnik, moraš pod salvom zvižduka pogoditi mjesto gdje se spajaju prečka i stativa, kao što moraš po treći put poslati centaršut izravno iz kornera i na huk sa svoje tribine pokazati na srce. Jer, Baku Sliškovića tvog vremena ne mora i ne smije opterećivati nešto kao srpsko ili hrvatsko, već Baku Sliškovića tvog vremena treba opterećivati nešto vanzemaljsko.
I Baku Sliškovića vašeg vremena treba obilježiti silazak sa ramena ljudi koji spominju "hrvatsko ili srpsko ime to".
Kriv sam, a vas ko jebe. Ja sam Baka Slišković. I vrijeme će se mjeriti po mojim parametrima.
Onim ljudskim, a ne nogometnim.
