Yuliyi Myemyetovoj, Ukrajinki s hrvatskom adresom, život se na današnji dan prije tri godine potpuno promijenio. Ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo je okrutnu i krvavu invaziju na njezinu domovinu, a ona je s nama podijelila svoju životnu priču te je otkrila dramatične detalje zadnjih dana života u Ukrajini i odlaska iz zemlje.
Yuliya je rođena i cijeli je život provela u gradu Melitopolju na jugoistoku Ukrajine. Grad je bio malen, a Yuliya nam priča da se prilično brzo razvijao jer vlasti su aktivno poticale razvoj malog i srednjeg poduzetništva.
"Što je više poduzetnika, to je više poreza i uspješniji razvoj grada – takva je bila logika naše vlasti i nama se to sviđalo", kaže Yuliya koja je s 24 godine pokrenula vlastiti posao. Bila je vlasnica dječje knjižare.
"Dvije godine prije početka rata moj posao je postao toliko uspješan da smo preselili knjižaru u prekrasnu zgradu u središtu grada, proširili se na 180 četvornih metara i zaposlili četvero ljudi", prisjeća se Yuliya.
Početak aneksije Krima
Yuliya svoj Melitopolj opisuje kao prekrasan multietnički grad. Tu su živjeli Bugari, Grci, Česi, Židovi, Krimski Tatari, Korejci, Bjelorusi – ukupno 32 nacionalnosti koje su savršeno suživjele na istom području.
"Prije 2014. godine nikad nisam ni razmišljala o nacionalnosti. Bilo mi je važno samo da je osoba dobra. No 2014. promijenilo se sve, kao da se naš svijet podijelio na 'prije i poslije'. Nitko nije mogao vjerovati da naši susjedi mogu učiniti nešto tako strašno. Mnogi Ukrajinci imaju rodbinu u Rusiji, neki su poslovali s ruskim partnerima, drugi su odlazili tamo na rad. Ja imam daljnju rodbinu u Moskvi, ali s njima nisam bila u kontaktu već dugo. Ako je segregacija u društvu postojala, 2014. godina nas je više ujedinila nego podijelila", priča Yuliya.
Ruska okupacija istočnih područja zemlje i aneksija Krima, kaže, šokirale su ne samo njezinu obitelj nego i sve ostale Ukrajince.
"Bilo je to nerazumljivo, okrutno i nepravedno. Moj suprug je po nacionalnosti Krimski Tatarin i Krim je njegova domovina. Od 2014. godine stalno smo osjećali moralni pritisak, ali nismo vjerovali da će to prerasti u rat. Nadali smo se da će se sukob riješiti političkim putem i da će Rusija napustiti naš teritorij", rekla je Yuliya.
Početkom 2022. godine rat se osjetio u zraku, no, nitko nije želio vjerovati u to. Nastavili su raditi, djeca su išla u školu. "Početkom veljače imala sam napad panike i kupili smo zalihe hrane – žitarice, konzerve, tjesteninu, brašno. Suprug se smijao, govorio mi je da smo to učinili i 2014., a pola smo kasnije morali baciti", kaže Yuliya.
Zadnji koncert u Ukrajini
"Navečer 23. veljače 2022. bila sam na koncertu grupe 'Boombox' sa suprugom – to je bila posljednja večer našeg sretnog života", prisjeća se Yuliya i dodaje da nikad neće moći zaboraviti ono što se dogodilo sljedećeg jutra.
"Probudio nas je zvuk eksplozija. Gorjela je mala vojna zračna luka i okolna četvrt u kojoj su živjele obitelji vojnika, tamo su bile škole i vrtići. Započela je panika, nismo znali što raditi. Rakete su padale još tri dana, ljudi nisu razumjeli što se događa. Trećeg dana Rusi su ušli u grad – stotine vojnika, tenkovi, oklopna vozila, koja su se vozila gradom i najavljivala policijski sat", prisjeća se Yuliya.
Ukrajinski aktivisti organizirali su mirne prosvjede, u kojima je sudjelovala i ona. No, strpljenje Rusa nije dugo trajalo. Nakon nekoliko tjedana mirnih prosvjeda, dočekali su ih tenkovi. "Ako bi ljudi nastavili hodati, ruski vojnici su nam pucali u noge", kaže Yuliya.
Sa suprugom je volontirala, donosili su hranu starijima, djeci dijelili knjige, bojanke, bojice. "Kao majka znala sam koliko je teško biti zatvoren u podrumu s malim prestrašenim djetetom i željela sam podržati druge majke na bilo koji način", govori nam Yuliya.
U međuvremenu, u gradu više nije radio nijedan dućan, nijedna tvornica, a svaka obitelj bila je prepuštena sama sebi.
Nakon tri tjedna rata više nije bilo interneta i nije bilo moguće saznati što se događa u svijetu. "Izlazak iz kuće bio je opasan, ali niti dom više nije pružao sigurnost. Ruski vojnici mogli su doći bilo gdje i bilo kada – pljačkali su, silovali, ubijali", prisjeća se Yuliya.
Tada su donijeli najtežu odluku.
"Morala sam otići i odvesti naše kćeri, a suprug je odlučio ostati čuvati kuću. To je bila najteža odluka u mom životu. Tri dana sam plakala, nisam mogla jesti, povraćala sam, ali smo znali da naše kćeri nikada neće biti sigurne ako ostanemo. Ostaviti svoj dom, svoju knjižaru, sve što sam godinama gradila, bilo je nevjerojatno teško. Mislim da se nikada neću moći oporaviti od tog gubitka", rekla je Yuliya.
Cesta smrti
Bila je to sredina travnja 2022. godine. Do tada su vjerovali da će ukrajinska vojska uspjeti probiti se do Melitopolja, no to se nije dogodilo. U tom trenutku, kaže nam Yuliya, Rusi su već zabranili 'zelene koridore', ljudi su odlazili na vlastitu odgovornost. Nekoliko automobila bi se organiziralo u 'karavanu' kako bi si međusobno pomagali u slučaju problema.
"Krenuli smo u pet sati ujutro, 16. travnja. Sa mnom su bile moje dvije kćeri, pas i jedan kofer s nužnim stvarima. U našoj 'karavani' bili su moja sestra sa suprugom, moja prijateljica sa sinom i još dvije poznanice. Na izlazu iz grada pridružilo nam se još nekoliko automobila kako bismo zajedno prošli najstrašniji put u našem životu. Trebali smo stići do Zaporižje. U normalnim okolnostima taj put trajao je sat i pol, tog dana putovali smo 11 sati", prisjeća se Yuliya.
"Ruske kontrolne točke pretražile su nas 32 puta – provjeravali su mobitele, pregledavali fotografije, muškarce su na hladnoći skidali do donjeg rublja, tražili tetovaže, oduzimali što su htjeli – hranu, deke, obuću, kozmetiku, novac i nakit. A zatim je počela 'siva zona' – rekli su nam da pritisnemo gas do kraja i vozimo što je brže moguće. Rubovi ceste bili su minirani, posvuda su odjekivale eksplozije, pored nas su bili spaljeni automobili i leševi ljudi. Rekla sam djeci da legnu na sjedala i ni pod koju cijenu ne gledaju kroz prozor. Upravo tada, prvi put nakon mnogo godina, počela sam se moliti", kaže Yuliya.
Prespavali su u Zaporižji, zatim sjeli na vlak za Lavov, iz Lavova otišli u Poljsku. "Tek u prihvatnom centru za izbjeglice prvi put smo mogli zastati, predahnuti i shvatiti da smo na sigurnom. Ja, moja prijateljica, dvije tinejdžerke i petogodišnji dječak – uplašeni, sami, tisućama kilometara daleko od kuće", kaže Yuliya.
Iz prihvatnog centra blizu granice, irski volonteri u Poljskoj odvezli su ih u Varšavu. Tamo su proveli tri dana. "Željeli smo da se djeca malo smire i odmore. Za to vrijeme moja prijateljica i ja trebale smo odlučiti kamo dalje. Hrvatska je bila slučajan izbor. Mislili smo da će rat brzo završiti, da ćemo pronaći sezonski posao, da će djeca moći provesti neko vrijeme na moru i da ćemo se vratiti kući. No sudbina je odlučila drukčije", kaže Yuliya.
Život u Hrvatskoj
Sa svojom obitelji već tri godine živi u Hrvatskoj. Suprug i roditelji pridružili su im se krajem 2022. godine. "Iskreno, ni jednom nisam požalila zbog izbora zemlje. Hrvatska je nevjerojatno lijepa, vjerojatno ni cijeli život ne bi bio dovoljan da se divim svakom njezinom kutku. No, najveće bogatstvo Hrvatske su ljudi. Dobri, iskreni, spremni pomoći! Zauvijek ću biti zahvalna svima koji su u tom strašnom razdoblju bili uz nas. Crveni križ nas je smjestio u općinu Kamanje, a mještani su nam pomagali koliko su mogli. Donosili su nam med, povrće, voće, meso, slatkiše, odjeću za djecu. Svi su željeli nešto podijeliti s nama, doći, razgovarati, pružiti podršku, pomagali su nam pronaći posao", kaže Yuliya.
U njezinom rodnom gradu više ne stanuje nitko od njezinih prijatelja i rodbine. Sestra sa suprugom živi u Poljskoj, prijatelji su se rasuli po cijelom svijetu - od Francuske, Njemačke pa do Kanade i Amerike.
Kaže da je naučila cijeniti ono na što prije nije obraćala pažnju, a to su oni mali sretni trenuci u životu, kojih nitko nije svjestan dok ih ne izgubi.
"Sada, da bih se srela sa sestrom na kavi, moram prijeći tisuće kilometara, da bih zagrlila najbolju prijateljicu moram dobiti vizu za Kanadu i skupiti novac za kartu. Nekad je za kavu bilo dovoljno poslati poruku i prošetati 15 minuta", kaže Yuliya.
Ukrajina danas
Melitopolj je danas pod okupacijom Rusa i to je nešto s čime se Ukrajinci ne mogu pomiriti. "U našim kućama i stanovima sada žive Rusi i vijore se ruske zastave. Ovaj rat može se opisati jednom rečenicom – Ukrajinci brane svoje domove, a Rusi žele živjeti u domovima Ukrajinaca", poručuje Yuliya.
Milijuni Ukrajinaca strahuju što će biti dalje, hoće li ikada doći do mira ili ono još teže pitanje - što će biti s Ukrajinom nakon rata.
"Što više promatram svijet, to više vidim koliko je apsurdan. Vlasti ne mogu postići dogovor, na čelu velikih sila stoje tirani i sadisti, životi milijuna ljudi se ruše, tisuće muževa i očeva završavaju na grobljima, a djeca ostaju siročad. Naravno, sanjam o povratku kući, ali bojim se da je mog doma odavno više nema", kaže Yuliya.
POGLEDAJTE VIDEO: Božo Kovačević šokirao: 'Trump ne može podnijeti što je Zelenski bolji zabavljač od njega'
