U obrazloženju prijedloga, Udruga iznosi svjedočanstva hrvatskih časnika, kojima je Sredojević dojavljivao podatke o kretanju i položaju postrojbi JNA, te stanovnika okupiranog dijela Dubrovačkog primorja kojima je pomogao.
Sredojević je tako godinu i pol dana surađivao s generalom Nojkom Marinkovićem, koji ga je poznavao 20 godina i bio mu u JNA nadređeni u vojnom garnizonu u Trebinju. General Marinković je, naime, nakon svog prelaska u postrojbe Hrvatske vojske kao zapovjednik obrane Dubrovnika kontaktirao Sredojevića i dogovorio suradnju.
"Imao je stan u Dubrovniku, njegova dva sina su su živjeli tu, u gradu, no još su bili mladi za vojsku. Jovo je ozareno pristao na suradnju", navode se u obrazloženju prijedloga riječi generala Marinovića.
Sredojevićevi zadaci su se sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, zatim planove do kojih može doći i drugo, jer je i sam bio u sastavu tih postrojbi.
"Jovo je našao načina da dostavlja ceduljice koje su stizale do mene", priča general Marinković dodajući da su informacije koje je dostavljao Sredojević potvrđivali podatke o agresorima, JNA i četnicima koje je dobio iz drugih izvora.
Pohvale Sredojeviću izriču i mještani okupiranog dijela Dubrovačkog primorja.
'Ja sam tu i nitko vam neće ništa lošeg učiniti'
"Slano i okolna sela Srbi i Crnogorci (JNA, rezervisti i četnici) osvojili su 4./5. listopada 1991. godine. Kad je 472. brigada JNA preuzela kontrolu nad Dubrovačkim primorjem, Jovan Sredojević nije htio sudjelovati u pljačkama, paleži i razbojstvima", kaže se u obrazloženju, u kojemu se navode svjedočenja supružnika Ive i Mare Sibiljan o tome kako je pomagao svima u okupiranom Slanom.
"Kad je Jovo došao u Slano nikome od nas nije ništa falilo. Svaki dan je nama koji smo ostali dovozio i dijelio hranu. Čak je pokraj magistrale postavio mine da rezervisti ne silaze dolje, u selo. Nas je bilo 13-14 u selu, nikada on nije među nama pravio razliku... Od kuće u kojoj je on boravio pa do naše kuće proveo je poljski telefon da možemo nazvati, ako nam je nešto potrebno. Starijim osobama je nabavljao lijekove. Brinuo se o nama. 'Ja sam tu i nitko vam neće ništa lošeg učiniti', govorio je Jovo", svjedoči, uz ostalo, Mare Sibinjan.
No, obavještajna služba JNA pratila je aktivnosti Jovana Sredojevića te su ga na kraju ubili 24. ožujka 1992. godine u selu Banja, na kućnom pragu Ive i Mare Sibinjan.
Njegovo tijelo ostalo je u lokvi krvi ležati gotovo 24 sata i tek sljedećeg dana vojnici JNA prevezli su ga u Trebinje i tamo pokopali. Danas se znaju i imena ljudi koji su ga ubili, navodi se u obrazloženju.
"Kad smo došli smo do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka", svjedoči general Marinović, nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku – gotovo je, opasno je, pređi k nama. Usmeno je odgovorio: "Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme doći ću". To je bilo njegovo zadnje izvješće", svjedoči general Marinović koji je sa Sredojevićem surađivao godini i pol.
Jovan Sredojević rođen je 14. ožujka 1948. godine u Zadru, (roditelji Stevan i Stojanka), završio je Zrakoplovno-tehničku vojnu školu u Rajlovcu pokraj Sarajeva i kao profesionalni vezist u JNA dobio posao u Mostaru. Tamo je upoznao i oženio Katicu Šaše, Hrvaticu, s kojom je imao dva sina – Predraga i Nenada. Od 1967. do 1991. godine živio je u Dubrovniku i Trebinju. Radio u u sastavu 472. motorizirane brigade "Sava Kovačević", u garnizonu JNA u Trebinju. Pomagao je ročnicima Hrvatima, Albancima, Slovencima i drugima da pobjegnu iz Trebinja. Usto, Sredojević je 1991. na Šipanu oštetio radare JNA, koji zbog toga više nisu bili u funkciji, organizirao je i izvlačenje vojnika iz vojarne na Mljetu, te hranu iz skladišta podijelio pučanstvu.