Sramota bogataša i smrt siromaha ne čuju se daleko. Romska je to poslovica za koju sam prvi put čuo u Kutini kada su me moja braća Romi, mene nesretnim okolnostima Hrvata, primili u svoju zajednicu. Tog dana kada sam primio Romovnicu saznao sam za mnoge jade svoje braće, ali i bolje shvatio njihove običaje, njihov način života i njihovu tugu. Život moje male braće isprepleten je predrasudama. Najviše vezanim za romsku djecu.
Romi se prema svojoj djeci odnose kao prema odraslim osobama, u što sam se osobno uvjerio. Predrasuda je kako toj djeci ništa nije zabranjeno, no pravo lice te slobode znači odgovornost koju ih od malena uče. Stereotipi i predrasude nažalost utječu na neuke i one sklone homofobiji i rasizmu, no one utječu i na politiku prema braći Romima, programima i metodama kojima se pristupa romskim pitanjima. Još tamo od osmog travnja 1971. godine kada je u Londonu održan prvi svjetski kongres Roma koji se i do dana današnjega obilježava kao njihov dan.
Naš dan.
Upravo na taj dan, dakle osmi travnja na Svjetski dan Roma, voditeljica Senija Seferović svojim je djelatnicama uručila otkaz. Više od 25 godina na zagrebačkim Kozari putevima djelovao je vrtić Ceferino Jimenez Malla. Vrtić za romsku djecu koja su u njemu osim učenja hrvatskog jezika učila i kako da se lakše integriraju u naše homofobno i zatucano društvo.
Taj vrtić nije bio samo njihovo igralište, već mudra strategija kojom se od najmlađe dobi Romsku djecu učilo prilagodbi i integraciji, i prema njima se po običajima mog naroda postupalo kao s odraslim osobama. Ceferino Jimenez Malla bio je nepismen Rom koji je posvetio svoj život školovanju Roma, iako sam i do kraja svog života nije naučio ni čitati ni pisati. Smrt tog siromaha nije odjeknula daleko, osim što se po njemu danas zove taj vrtić koji je generacije moje male braće učio odrasti prije polaska u prvi razred osnovne škole.
Učio ih je da je odrasti za Rome najpametnije što prije, jer jedino kao odraslo dijete možeš se nositi sa svojim neodraslim vršnjacima koji te u tim prvim razredima čekaju, a svi znamo kakva su djeca i što nažalost nauče kod kuće. I zbog toga je taj vrtić koji nosi ime nepismenog siromaha čija smrt nije odjeknula daleko bio važan. Daleko važniji od 300.000 kuna koliko je grad Zagreb financirao program i djelatnice. Smrt vrtića daleko bi se čula, no kada je on romski, tada se ta smrt naravno, kako je i red, u poslovici nije čula daleko.
Niti je za nju ikoga bilo briga.
Pet dana kasnije, iza smrti vrtića za koju se nije čulo daleko, gradonačelnik Tomislav Tomašević kleknuo je u Jasenovcu s crvenom ružom pred spomenik ubijenoj romskoj djeci. Točno pet dana trajala je komemoracija za vrtić za koji nitko nije čuo, a koju je potpisao sam gradonačelnik uz obrazloženje kako novca za financiranje vrtića koji će tako umrijeti bez da itko čuje za njega. Pet dana nije puno u životu. Pet dana je, kako Romi kažu malo i za dobru pjesmu, a kamo li za savjest.
Jer tko kupuje ono što mu ne treba, na kraju će prodavati ono što mu treba, govorio je Ceferino Jimenez Malla, nepismeni Rom koji je tolike generacije romske djece naučio čitati i pisati. Pet dana trebalo je dakle gradonačelniku Tomaševiću da usmrti vrtić, pa da se pokloni smrti romske djece koja nikada nisu stigla odrasti. Kao što je odrastao Veljko Kajtazi, bogati Rom za čiju sramotu nitko nije čuo.
Sramotu da nije kao zastupnik Roma u nekom ministarstvu nečega što bi se trebalo baviti tim stvarima iznašao sredstva kao što ih je iznalazio Ceferino Jimenez Malla, nepismeni i siromašni Rom. Sramota bogatog Roma, i smrt vrtića kao što vidimo, a stara nas romska poslovica tome uči, ne čuje se daleko, niti će se čuti. Kao ni sramota gradonačelnika koji prodaje što mu ne treba, a koji će sva je prilika jednom prodavati ono što mu treba.
Prodavati sve da ostane tu gdje jest, i da još koju godinu skrušeno se pokloni pred romskom djecom koja nikada nisu stigla odrasti, savršeno svjestan da je prodao ono što mu ne treba. Djecu koja su za odrastanje imala priliku. Veliki i skromni Ceferino Jimenez Malla učio je svoju djecu da vjeruju u ljude, i govorio je svojoj djeci kako dobri konji ne mogu biti loše boje. Mogu biti samo dobri, i to je jedino važno. U toj romskoj poslovici koja je metafora za ljude, romska su djeca naučila prvu životnu lekciju. Nije sramota biti Rom, niti biti siromašan. Sramota je biti loše boje.
Jer sramota loših konja ne čuje se daleko.
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stav autora i ne održavaju stav RTL.hr-a*
