Od junakinje do negativke. Taj je put u svega nekoliko dana prošla bivša ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, Gordana Buljan Flander. Ona je najpoznatija dječja psihologinja, čiji je rad ovjenčan brojnim nagradama. Osnovala je Hrabri telefon, a od početaka rada Poliklinike, bila joj je na čelu. Sve donedavno.
Naime, ona je sudskim putem zatražila, i dobila, zabranu objavljivanja tekstova o Poliklinici na portalu H-Alter. Kasnije se doznalo da je na sličan način pokušala reagirati i u inicijativi #spasime.
"Poliklinika je tijelo javne vlasti. Kao takva, ona mora biti u potpunosti podložna propitivanju građana i građanskih udruga i medija. Ako netko to ne prepozna, to je društveni problem", komentirao je tu situaciju za RTL urednik H-Altera, Toni Gabrić, a autorica članaka Jelena Jindra dodala je: "To upravo govori o tome da je Gordana Buljan Flander u stanju čak uzurpirati i društva, odnosno cehovska udruženja tražeći da je zaštite."
Sudska odluka o zabrani pisanja uzbunila je i premijera Andreja Plenkovića, ministra pravosuđa Ivana Malenicu, ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek… No, odluka suca bila je samo kap koja je prelila čašu. Naime, H-Alter danima prenosi seriju kritičkih tekstova o Poliklinici.
Najviše je odjeka imala ispovijest Severine Vučković o osmogodišnjoj borbi za skrbništvo nad sinom. U njoj je prozvala Gordanu Buljan Flander, ali i Gzima Redžepija, bliskog prijatelja pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića te još dvadesetak osoba.
Otuđenje od roditelja
Iako djelatnici Poliklinike brane rad Buljan Flander i govore da su izloženi strahovitim pritiscima, njihovo djelovanje je pod lupom inspekcija, a i DORH-a. Naime, ispovijedi majki još uvijek se nižu, a javnost je upoznata i s terminom "otuđenje od roditelja", gdje se majkama ne vjeruje već se djecu dodjeljuje očevima zlostavljačima. O tome je za RTL govorila i klinička psihologinja s Filozofskog falkulteta Anita Lauri Korajlija.
"Znanstvena literatura i dokazi kažu da ovaj koncept, ono što mi prepoznajemo u kliničkoj praksi, a to je da neko dijete ne želi ići nekom roditelju, da to ponašanje vidimo. Međutim, ono što mi još uvijek nemamo je jednoznačna definicija, nemamo koji bi to bili vrlo jasni znakovi, potvrđeni u istraživanjima, nemamo dobre mjerne instrumente… Dakle, to je sve skupa još uvijek koncept, taj koji mi vidimo u ponašanju, koji nije dovoljno dobro istražen. Ova priča o otuđenju, odnosno ovo što vi mene pitate, samo je jedno od mogućih objašnjenja tog ponašanja i to nažalost objašnjenje koje nema dovoljno dobre znanstvene dokaze", rekla je Lauri Korajlija i dodala da je to kod nas jedno od dominantnijih objašnjenja, po čemu smo jedinstveni, što ne smatra dobrim.
"Postoje različiti razlozi zašto je dijete u odbijanju nekog roditelja, zašto ima otpore ili je nevoljno prema njemu, nebitno u kojem intenzitetu je to ponašanje. I za to ponašanje postoje različita objašnjenja. Ponovit ću, ovo je samo jedno objašnjenje, postoji ih puno i ovo nikako ne smije biti dominantno objašnjenje. A trenutno, nažalost, jest", rekla je.
Ne smije biti hajke
Upozorava da ne bi smjelo biti hajke na cijeli sustav, niti preispitivanja svih slučajeva u Poliklinici, iako bi ova afera mogla ostaviti traga.
"Teško mi je govoriti o pojedinačnim slučajevima i hoće li netko tražiti. Ono što bih svakako htjela poručiti jest da je Poliklinika mjesto koje je strašno važno za dječju psihologiju i općenito za zaštitu djece, da je to mjesto na kojem rade i radili su stručnjaci koji ne rade samo s ovom problematikom, nego i s drugim pitanjima. Sad je važno da ne radimo hajku na struku i pitamo pomažu li ljudi koji rade - djeci. Naravno da pomažu. Ovo je tema oko koje mi kao struka moramo sjesti, razgovarati i vidjeti, dati si prostora reći: 'OK, idemo vidjeti što je bilo pogrešno i na koji način u budućnosti možemo raditi bolje'. Ovo zaista ne treba generalizirati na sve slučajeve, na sve stručnjake i govoriti da ništa u tom sustavu ne valja", ustvrdila je.
Lauri Korajlija naglašava da je značaj Poliklinike za zaštitu djece apsolutno velik i da je takvu treba očuvati. Dodala je da to treba biti mjesto znanja, ali "nekog drugog znanja", pritom ne objašnjavajući na što konkretno misli. Dodaje da se dosad o ovome govorilo, ali da tema "otuđenja djeteta" nije našla svoj prostor u javnosti iz različitih razloga.
"Dok Severina nije progovorila, nije se dogodio veći interes javnosti. Udruge civilnog društva koje rade sa žrtvama obiteljskog nasilja, koje su naročito pogođene korištenjem ovog koncepta, već dugo govore o tome. Međutim, nažalost, nisu imali dovoljno snage da ih se ozbiljno shvati. Miješaju se stvari, da ako se udruge bave ženama, da se onda ne bave dovoljno djecom. Puno je tu teza koje se miješaju. Svima nam je u interesu i dobrobit žena i dobrobit djece. Ovaj koncept, osim što nije znanstveno utemeljen, on je posebno poguban i ni na koji način se ne smije koristiti u situacijama kad postoji sumnja na obiteljsko nasilje", upozorava psihologinja.
Roditelji moraju ostati roditelji
No, najbitnije je pitanje kako, zapravo, zaštititi djecu? "Prvo, roditelji zaista trebaju zauzeti roditeljske uloge i odmaknuti roditeljske od partnerske uloge. Dakle, ako se vi rastajete od svog partnera, niti jedan niti drugi ne prestajete biti roditelji, niti jedan niti drugi ne bi trebao zaboraviti da je na prvom mjestu interes vašeg djeteta. Ovdje, naravno, govorim o rastavama koje nisu vezane za obiteljsko nasilje. Ako roditelji ne znaju kako pristupiti djetetu, postoji jako puno edukativnih materijala, postoje psiholozi koji mogu pomoći razumjeti kako razgovarati s djetetom… Apsolutno apeliram na to da se partnerski odnos stavi u drugi plan, da se roditeljski odnos ostavi u prvom planu", zaključuje psihologinja Lauri Korajlija.
