Koncert velikog Thurstona Moorea iz neopisivo važnih i utjecajnih Sonic Youth, kojim je kulminirala višednevna proslava šesnaestog rođendana Močvare, po mnogočemu je predstavljao pravi glazbeni vremeplov.
Kao prvo, prepun i prevruć klub starije je podsjetio na nastupe koje su prije nekih 12-13 godina na istom mjestu održavali Mars Volta ili Tindersticks, stidljivo najavljujući kako se stvari polako vraćaju u normalu i kako ćemo uskoro ponovno postati važna koncertna destinacija. Što se samog Thurstona tiče, pjesme s albuma „The Best Day“, koji je promovirao ovom prilikom, također su nas vraćale u vrijeme slavnog mu bivšeg benda, točnije njihovih (jako uvjetno rečeno) najkomercijalnijih izdanja poput „Goo“, „Murray Street“ ili „Daydream Nation“.
Nadalje, fascinantne gitarističke međuigre između Moorea i Jamesa Seedwardsa, do vrha nafilane feedbackom i distrozijom, u sjećanje su dozivale najznačanije „šestožičane“ tandeme u povijesti alternativnog rocka, ponajprije pokojne Loua Reeda i Sterlinga Morrisona te Toma Verlainea i Richarda Lloyda iz kultnih Television.
Upravo u tim, dugačkim improvizacijama leži najveća snaga ove supergrupe, zaokružene bubnjarem Sonic Youtha Steveom Shelleyjem i basisticom My Bloody Valentinea Debbie Googe, zbog čega skoro 20 minuta duga izvedba uvodne „Forevermore“ niti u jednom trenutku neće postati dosadna, a čak i slabije stvari poput „Tape“ povremeno će vam „spustiti vilicu do poda“.
Slušajući kako prljave, "do 11" odvrnute gitare tonu u noiserski kaos ili se usred svega toga pretvore u neku instrumentalnu minijaturu meditativne ljepote, ni sekunde nećete posumnjati da ova vremešna banda i poslije više od tri desetljeća još uvijek neopisivo gušta u onome što radi, dok skladbe poput „The Best Day“ i „Germs Burn“, svojevrsne posvete suvremenicima tipa Dinosaur Jr. i Sebadoh, jasno dokazuju kako Thurston i dalje traga za novim utjecajima i načinima da obogati svoju glazbu.
Između pjesama publiku je zabavljao pričajući o tome kako je šetao svoje pse po Trnjanskom nasipu ili vodio čitav bend na frizuru, ponovno potvrđujući kako za sviranje rock'n'rolla nikad neće postojati bolje mjesto od znojnih, nagužvanih klubova. Močvara je svaku stvar ispratila zaglušujućim ovacijama, atmosfera je, usprkos neviđenoj gužvi i pustinjskoj vrućini bila prigodno slavljenička i navijačka pa su čak i bezbroj puta izgovorene parole poput: „dugo smo čekali da se vratimo u Zagreb“ zvučale iskreno i vjerodostojno.
Sve u svemu, jedan od najznačajnijih glazbenika u posljednjih 30-35 godina potvrdio je ne samo da itekako dostojanstveno stari, već i pokazao kako je sasvim moguće da sa svojim Thurston Moore Bandom snimi nešto usporedivo čak i sa spomenutim klasicima Sonic Youtha.
