Veličina bivše vojarne Bribirskih knezova sasvim je eliminirala mogućnost stvaranja gužve, a nastupi bendova, barem onih važnijih, besprijekornom se organizacijom uopće nisu preklapali. Nadalje, vrhunske nastupe mogli ste pratiti do zore za razliku od, primjerice, Inmusica na kojem se iza ponoći u osnovi može tek obilaziti šankove.
Okrenimo se samom line-upu: kao što su mogli očekivati svi koji koncerte u organizaciji MateŠkugora već desetak godina obilaze po Ksetu, Studentskom centru i Teatru &TD, ključni kriterij odabira bila je kvaliteta, a kroz prva tri dana festivala imali smo prilike vidjeti neke od najzanimljivijih novih izvođača današnjice (Destroyer, Thermals, Janelle Monae) i glazbenike čiju sliku mirne duše možete zalijepiti uz ponekad neželjeni prefiks kultni (Mark E. Smith, Steve Wynn).
Destroyer je svojim čarobnim indie popom pretvorio pomalo razvaljenu vojarnu u mjesto iz najljepših snova, Janelle u najluđi plesni podij u kojem su u jednom trenutku tisuće ljudi čučale čekajući znak „gospodarice ceremonije“, a najvišu ocjenu vrijedi dodijeliti i elektronskom punk-ludilu kanadskih Handsome Fursa.
Najveći cuger Velike Britanije, neuništivi Mark E. Smith, sa svojim je vječnim The Fall osigurao titulu najekstremnijeg nastupa Terranea i pokazao da, usprkos gotovo nerazgovijetnom i atonalnom mumljanju, sa svojim bendom još uvijek beskompromisno traga za neistraženim glazbenim teritorijima. Wynn je, uz pomoć prekaljenih majstora poput Scotta McCaugheyja, održao pravi mali tečaj rock'n'rolla i njegovih brojnih podžanrova kao što su surf, americana, country, garaža i tko zna što sve ne.
Američka trojka The Thermals svojim je divljački nabrijanim 50-minutnim setom ponovno pokazala da punkerska tri akorda i dalje predstavljaju ultimativno vrelo inspiracije neprilagođenim klincima u svakom kutku svijeta, a vrijedi pohvaliti i Mogwai, unatoč činjenici da njihov naizmjenično sanjivi i brutalni post-rock neusporedivo bolje funkcionira u intimnijim prostorima, te najveće ljubitelje Hrvatske među svjetskih rokerima, njujorške sljedbenike Joy Divisiona The National.
Dakako, po zakonu velikih brojeva moralo se naći mjesta i za razočaranja, a za najveće od njih pobrinule su se najveće zvijezde festivala, synth-pop tandem La Roux. Zarazne melodije i kompjuterski efekti nisu uspjeli prikriti katastrofalno pjevanje Elly Jackson zbog kojeg se povremeno činilo da netko na pozornici zlostavlja životinje. Nouvelle Vague imaju zanimljivu ideju prebacivanja punk/new wave/80's hitova u bossa novu, no problem se krije u činjenici da se niti jedna od njihovih obrada nije uspjela ni približiti originalu.
Priličan antiklimaks doživjeli smo posljednja dva dana kada se festival sveo na jedan stage i dva plesna hangara, a regionalne snage zamijenile perjanice angloameričke alternativne scene. Čak se i u tim, bitno minimaliziranim uvjetima, moglo pronaći zanimljivih stvari kao što je moćan indie-rock Nežnog Dalibora ili rasplesani electro Hemendexa.
Prva godina Terranea vrhunac je karijere najagilnijeg i najpoštenijeg promotora u Hrvatskoj, već spomenutog Mate Škugora. Čovjek koji već godinama u glazbenom smislu odgaja zagrebačku koncertnu publiku uspio je oživjeti i svoj rodni Šibenik te ga od uspavanog povijesnog bisera pretvoriti u potencijalno važnu lokaciju na koncertnoj karti Europe. I pritom se, za razliku od mnogih svojih kolega, nije imao potrebu proglašavati spasiteljem hrvatske glazbe i busati u prsa dovođenjem odavno isluženih veličina.
Izvještava: Vedran Harča
