I ovaj put je oko 500 mladih došlo slušati salezijanskog redovnika don Damira Stojića, koji vjernike upoznajes naukom "Teologije tijela" Ivana Pavla II. i načinom na koji Crkva shvaća čovjekovu spolnost te nudi odgovore na pitanja koje si ljudi postavljaju o toj temi.
Mladeži učenje ilustrira primjerima iz vlastitog iskustva, a oni na to reagiraju smijehom i potpunom pažnjom, piše Jutarnji list.
Najodvažniji nauk katoličke teologije u posljednjih nekoliko stoljeća
O čemu je riječ? "Teologija tijela" je radni naslov za 129 kratkih nagovora koje je papa Ivan Pavao II. imao na redovitim audijencijama srijedom od rujna 1979. do studenoga 1984. godine. Sadržaj je kompletirao 1978., još dok je bio nadbiskup Krakova, a u njegovom tumačenju to znači da tjelesnost i seks između muža i žene ima upravo jednu od glavnih uloga.
arti-201002160083006Naime, teologija tijela smatra se jedinim pravim lijekom za pojave ovog hiperseksualiziranog vremena koje katolički moral smatra patološkima - poguban utjecaj pornografije, uništene brakove, seksualna zlostavljanja i pobačaj. Neki je drže najodvažnijim naukom katoličke teologije u posljednjih nekoliko stoljeća.
Seksualni odnos mora biti konzumiran u braku
Nagovore je u svojoj knjizi "Seks kakav ne znate: za bračne parove koji vole Boga" objasnio i franjevački redovnik iz Poljske Ksawery Knotz. "Crkveni nauk o seksualnosti je za ljude koji nisu konformisti, koji su hrabri i žele živjeti u sretnom i stabilnom braku", kaže Knotz.
On tumači kako teologija tijela doživljava brak između muškarca i žene kao "izvorno i temeljno otkrivenje Božjeg otajstva u stvorenom svijetu". Da bi čin seksualnog sjedinjenja muškarca i žene dostigao svoju puninu, on nužno mora biti konzumiran unutar sakramenta braka. Predbračni seks otvara prostor za egocentričan model udovoljavanja vlastitome zadovoljavanju iz kojega se razvijaju poroci (sebičnost, neiskrenost, požuda, ponos) koji uništavaju zdrav odnos između muškarca i žene, piše Jutarnji.
Treba težiti položajima koji naglašavaju sjedinjenje intimnosti
Što se tiče oralnog seksa, Knotz povlači jasnu razliku između oralnog seksa u kontekstu cjelovitog spolnog čina i oralnog seksa koji nije u njegovoj funkciji. Ako supružnici u predigri koja vodi prema penetraciji razmjenjuju nježnosti na taj način, onda u tome nema ničega amoralnog. Međutim, ako se pod oralnim seksom podrazumijeva seksualni čin koji vodi do orgazma odvojenog od penetracije i cjelovitosti spolnoga čina, onda to nije u duhu spolnog morala kako ga definira teologija tijela, a po kojemu je svaka muška ejakulacija izvan vagine također neprihvatljiva.
Analni seks je teže opravdati, te se to drži za čin koji po svemu više proizlazi iz nekontrolirane pohote. Čak i ako analni seks ne podrazumijeva mušku ejakulaciju izvan vagine, još uvijek ga je veoma teško opravdati kao čin nježnosti koji je u funkciji predigre.
Nadalje, teologija tijela jasno naglašava da nema seksualnog položaja koji bi sam po sebi bio loš ili dobar. Međutim, u spolnom činu treba težiti položajima koji naglašavaju sjedinjenje intimnosti i osobnosti supružnika. Bilo bi pretjerano reći da je jedino tzv. misionarski položaj prihvatljiv, ali "ako muž i žena izbjegavaju pogledati se u lice tijekom seksa, onda nešto nije u redu".