Gotovo dvadeset i pet godina nakon njegova završetka rat je i dalje jedna od najprisutnijih tema u hrvatskom društvu. Mediji ga spominju svakodnevno, politika ga (is)koristi po potrebi, a teško je zamisliti obično muško druženje bez prisjećanja na '91. I bez ikakve sumnje, svima koji su u njemu na ovaj ili onaj način sudjelovali, unatoč proteku vremena, ili baš zbog njega, ratni period će zauvijek ostati jedno od najvažnijih, najtraumatičnijih, ali ujedno i najutjecajnijih životnih razdoblja.
Sjećanje na takvu tragediju, na ljudske i materijalne gubitke, na tužne obiteljske sudbine, oduzeta djetinjstva, propale karijere i nikad ostvarena životna očekivanja samo po sebi nije problematično. Naravno, pod uvjetom da s vremenom postane upravo to – sjećanje. S ciljem izvlačenja pouka i učenja na pogreškama. Vlastitim i tuđim. A sve kako bismo u budućnosti bili bolji ljudi i gradili bolji svijet u kojemu će nadolazeće generacije na rat gledati kao prošlo i zauvijek svršeno vrijeme.
Problemi sa sjećanjem na rat počinju onog trenutka kada žrtvama i zločincima počinjemo davati nacionalne i vjerske predznake. Kada suosjećamo samo s "našim", ali ne i "njihovim" žrtvama, kada inzistiramo na kažnjavanju "njihovih", ali ne i "naših" zločina i zločinaca. Kada smo, po pitanju tumačenja prošlosti, "mi" uvijek u pravu, a "oni" uvijek u krivu.
Problemi postaju sve veći kada rat nekome postane opsesija i smisao života, a posebno kada se sudjelovanje u ratu pretvori u ratno profiterstvo.
Ignoriranje borbe za mir
Vjerojatno najveći problem je kada kao društvo nemamo snage ni volje bezrezervno osuditi one među nama koji su u ratu sudjelovali u zločinima. Kada se onih koji su naređivali mučenja zarobljenika po garažama, svirepo ubijali nenaoružane žene, provodili etnička čišćenja i organizirali logore za civile "pogrešne" nacije ne sramimo nego ih promoviramo u ugledne članove društva. Kada takvi umjesto u zatvoru sjede u parlamentu, kada ih biskupi umjesto kao primjer nekršćanskog ponašanja uspoređuju s Isusom Kristom, i kada zbog svojih nedjela umjesto društvenih izopćenika postaju rado viđeni gosti na društvenim događanjima.
U sjećanju na rat problematično je i još nešto. Uporno ignoriranje onih koji niti u jednom trenutku, unatoč atmosferi koja im nimalo nije bila naklonjena, nisu odustali od borbe za mir. Npr. koliko se danas zna o mirotvorstvu Franje Starčevića? Hrvata iz Gorskog kotara koji je za vrijeme rata pješice obilazio tamošnja srpska sela i koji je uvelike pomogao da taj nacionalno mješovit kraj preživi rat bez strahota kakve su zadesile slične krajeve po Hrvatskoj. Ili o Josipu Reihl-Kiru, koji je više ostao upamćen zbog načina na koji je ubijen i pravosudne farse oko procesuiranja njegovog ubojice, nego zbog njegovih mirotvornih aktivnosti.
Kao ni pojedinaca, koji su, boreći se za tuđe, često riskirali vlastite živote, u Hrvatskoj se nije popularno sjećati ni brojnih organizacija koje su svojim humanitarnim i ljudskopravaškim aktivizmom umjesto na mržnju i nasilje ljude poticali na razumijevanje i mir. Neke su se time nastavile baviti i nakon rata, a neke će godinama nakon rata tek i nastati baš zbog toga kako selektivno sjećanje na sukobe u prošlosti ne bi potaknulo neke nove sukobe u budućnosti.
Podrška žrtvama
Jedna od takvih organizacija je i Documenta – Centar za suočavanje s prošloću, koja upravo ovih dana slavi 15 godina postojanja. Svi koji su od 2004. do danas sudjelovali u njezinu radu često su na daleko profesionalniji i društveno korisniji način odrađivali ono što je bilo u opisu posla pravosudnih organa, obrazovnih institucija, političara i medija.
Međutim, bez obzira na sve njihove preporuke o poboljšanju sudske prakse po pitanju procesuiranja ratnih zločina, svu pravnu, psihološku i materijalnu pomoć koju su pružili žrtvama ratnih zločina, sustavan rad na dokumentiranju ljudskih gubitaka u Hrvatskoj tijekom posljednjeg rata, te brojne seminare i radionice na kojima su nastavnike i učenike podučavali kako se kritički suočavati s ratnim nasljeđem, o obljetnici djelovanja Documente nećete čuti u masovnim medijima, predsjednica ovoj organizaciji neće dodijeliti državno priznanje, niti će je biskupi zbog brige za svakog čovjeka u nevolji spomenuti u svojim propovijedima i poslanicama.
Na sreću, u Hrvatskoj u kakvoj živimo to zvuči kao kompliment.
Nažalost, da, u takvoj Hrvatskoj živimo.
