Ususret šestih predsjedničkih izbora nameće se pitanje - čemu takva navala za titulom koja nije više moćna politička figura nego svojevrsni fikus. Kada je 1990. godine Franjo Tuđman postao prvi predsjednik Hrvatske, on je doista uživao u statusu "pravog vođe". Tada smo doduše bili u polupredsjedničkom sistemu. Jedan od ustavotvoraca, profesor Smiljko Sokol naglašavao je da je pisan po uzoru na francuski sustav.
Prema tom sustavu, predsjednika biraju građani, ne parlament, što mu je davalo snažan legitimitet. A drugo, što je bilo mnogo bitnije, Vlada je bila odgovorna i predsjedniku i parlamentu što je značilo da je predsjednik mogao smijeniti i premijera i vladu.
Ustav iz 1990. hrvatskom je predsjedniku dopuštao da i nakon izbora za šefa države ostane član, pa i predsjednik političke stranke. Bio je i vrhovni vojni zapovjednik. Sa svim tim ovlastima, Tuđman je bio "alfa i omega" Hrvata. Doduše, bio je rat, i stabilna politika bila je nužna u ionako napetim okolnostima. Njegova moć trajala je prvo desetljeće hrvatske države, sve do njegove smrti.
Nakon smrti predsjednika Tuđmana u prosincu 1999. i smjene HDZ-a s vlasti na izborima 2000. bilo je očito da je razdoblje moćnog predsjednika prošlo. U studenome 2000. Sabor je donio ustavne promjene kojima je napušten polupredsjednički i uveden parlamentarni sustav kakav ima većina zapadnoeuropskih država, uz iznimku Francuske koja je zadržala polupredsjednički.
Predsjedničke ovlasti debelo su srezane
Ustavnim promjenama međutim, Hrvatska nije uvela obavezu da se predsjednika države bira u parlamentu, kao što to čine Njemačka, Italija i druge zemlje čistog parlamentarnog sustava. Odlučila je poput većine postkomunističkih država zadržati jedan od elemenata polupredsjedničkog sustava - izravan izbor predsjednika na općim izborima.
Već s izborima 2000. novoizabrana je vlast težište političke moći u izvršnoj grani vlasti s Pantovčaka premjestila u Banske dvore - na premijera i Vladu, a ustavnim promjenama iz studenoga 2000. godine to se i formaliziralo. Vlada je odgovorna isključivo Saboru, što znači da je predsjednik države više ne može smijeniti. Uvedena je obaveza da predsjednik nakon izbora na tu dužnost mora napustiti stranku.
Predsjedničke ovlasti su uveliko srezane. Čak i one odluke koje može donositi, kao što je imenovanje veleposlanika ili šefova obavještajnih službi, vezane su uz supotpis ili prethodnu suglasnost vlade.
Predsjedniku je ostala samo ovlast da kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, u skladu sa zakonom, imenuje i razrješuje vojne zapovjednike i dijeli odlikovanja. Ostavljena mu je i ovlast da nakon parlamentarnih izbora mandat za sastav vlade povjeri čelniku stranke koji ga u konzultacijama uvjeri da ima većinsku podršku u Saboru te ovlast da pod Ustavom propisanim uvjetima raspisuje parlamentarne izbore.
Ustavnom reformom hrvatski predsjednik je od jednog od najmoćnijih predsjednika uvjerljivo postao postao jedan od najslabijih. Međutim, predsjednik je ipak zadržao jednu od značajnih ovlasti - da samostalno utječe na imenovanje čelnika sigurnosnih službi i tada je ravnopravan s premijerom. Jednako vrijedi predsjednikova i premijerova riječ i oni se moraju složiti.
POGLEDAJTE VIDEO: Advent i izbori: Jesu li političari ukrali blagdane? Što nam nije dosta njih cijele godine'
