Nogometni svijet jučer je ostao u šoku nakon što je u javnost izišla vijest kako je kapetan prvoligaša iz Firenze Davide Astori preminuo u snu.
Astori je bio u 32. godini života, dakle mlad čovjek u općenitom smislu, no nešto stariji u smislu sportaša, jer upravo u tom razdoblju, nakon 31., 32. godine, profesionalni sportaši polako počinju razmišljati o mirovini, svjesno ili nesvjesno.
Nažalost, Astori svoju zasluženu mirovinu nije dočekao. Kapetan 'viola' postao je kolateralna žrtva modernog nogometa i svega onoga što takav način života nosi – a takav način života, kakvim god se on činio nama koji utakmice te vijesti i tračeve o vrhunskim sportašima gledamo putem TV ekrana iz udobnih naslonjača – nije nimalo lagan. Iako su službene informacije iz Italije na dan Astorijeve smrti govorile da se radi o prirodnoj smrti, dok se dan kasnije priča o izljevu krvi u mozak ili možebitnom srčanom udaru, a u nekim teorijama čak i o ubojstvu, točan podatak realno i nije toliko bitan, jer jasno je da je Astori platio danak bavljenju vrhunskim sportom.
Talijanski vratar Gianluigi Buffon u svom je dirljivom pismu objavljenom nakon smrti kapetana Fiorentine napisao kako je Astori bio 'najbolji primjer staromodnog svijeta, svijeta kakvog su ljudi odavno napustili'. Veliki Gigi je kao i uvijek, pogodio u srž tematike. Njegova izjava posebno se može primjeniti na sport, jer sport kao takav, i nogomet kao igra za sebe – više ne postoji, barem ne na velikoj sceni gdje se od njega može zarađivati za kruh.
Buffon i Astori
FOTO:Instagram/Gianluigi Buffon
Moderni sport danas je doista okrutan. Razmislite malo – sportaši čitav život moraju posvetiti jednoj i samo jednoj stvari zbog koje moraju žrtvovati nebrojene segmente života koje običan puk jednostavno ne mora. Dakle, zbog čvrste usmjerenosti na karijeru, kod sportaša često pati njihovo obrazovanje te društveni i obiteljski život. Mnogi od njih nemaju sreće pa u ključnim trenucima koji će prevagnuti između profesionalizma i amaterizma (negdje na ulasku u 20-e godine) jednostavno nisu prepoznati od strane sportske struke ili ih pak zadesi neka teža ozljeda pa sve za što su se dotad trudili i žrtvovali padne u vodu.
Ukoliko i prođu sve prepreke, imajte na umu kako karijera profesionalnog sportaša traje u prosjeku petnaestak godina. U tih 15 godina moraju dati sve, ne smije biti posrtaja, ne smije biti teških ozljeda jer mlađe snage kao zapete puške čekaju da ih zamijene, a financijska stabilnost na koju su navikli nestaje paralelno s krajem profesionalne karijere.
VIŠE O TEMI:
>>Italija u šoku: iznenada preminuo kapetan slavne Fiorentine Davide Astori
>>Smrt Davidea Astorija: tužitelj otvorio istragu zbog ubojstva iz nehaja
Sport je danas jednostavno postao biznis u kojem se od vrhunskih sportaša zahtijeva robotska predanost i kompjuterska nepogrešivost. Ne zaboravimo da su klupskom politikom vezani konstantno se u raznim varijantama pojavljivati u javnosti i snimati promotivne sadržaje za sponzore. A svoj životni put sve češće nažalost, ne biraju ni sami sportaši, već te odluke umjesto njih, kad su još u predškolskoj dobi, donose očevi, majke, menadžeri, ukratko svi koji bi od toga mogli imati koristi i koji bi na tome, koliko god to grubo zvuči, mogli zaraditi.
Počast Astoriju
FOTO: Gianni Pasquini/IPA/PIXSELL
Kakva je dakle danas, slika sporta i preciznije, samog nogometa? Pored perfektno iskrojenih dresova, nekoliko pari rezervnih kopački na klupama, ušminkanih ceremonija prije početka velikih utakmica, čovjeka doista uhvati nostalgija kad pogleda snimak neke stare utakmice na kojima su hlačice visile do koljena, dresovi nekolicini igrača bili za dva broja preveliki, a proslave pogodaka spontane i uistinu vesele, a ne generičke i praktički brendirane kao u moderna vremena. Drugim riječima, kad je nogomet bio više ono što u svojoj srži i jest - prelijepa igra. Kad mašinerija krupnog kapitala koja je usmjeravala nogomet u smjeru u kojem on danas ide, nije bila toliko moćna.
Ekstremni primjeri sportske transformacije u biznis najbolje se mogu vidjeti na primjerima Formule 1, perverzno moćnim i bogatim nogometnim momčadima Manchester Cityja i Real Madrida, te primjerice, na rukometnom i nogometnom planu kod PSG-a. No, držat ću se nogometa i opisati primjer koji mi je kao velikom sportskom fanu ostao u sjećanju kao moment u kojem sam shvatio kako u sportu više nikad ništa neće biti isto, a on se dogodio prije nepunih šest godina.
Posljednje je kolo engleskog Premiershipa, gradski rivali Manchester United i Manchester City izjednačeni su na ljestvici, s tim da je City u prednosti zbog bolje gol razlike. Utakmica u Sunderlandu završava, United odnosi pobjedu 1-0 u trenucima dok City na Etihadu ima 2-2 u sudačkoj nadoknadi – ovim rezultatom Fergusonov United osvaja naslov.
No, u tim trenucima, Agüero bježi od obrane Queens Park Rangersa i zabija pogodak u posljednjim sekundama utakmice! Trenutak u kojem je lopta zatresla mrežu teško je opisati riječima, više od 50.000 navijača skočilo je kao jedan, zaglušujuća buka, kompletna klupa Cityja u deliriju, svi hrle jedni drugima u zagrljaj – City je konačno osvojio naslov prvaka nakon duge 44 godine! Toliko željeni naslov koji je, barem u tom trenutku, gurnuo klub s periferije grada, simbol srednje i niže klase stanovništva, ispred omraženog i 'bogatunskog' rivala Uniteda, koji je cijelu eru proveo u superiornom položaju u odnosu na njih.
U svom tom ludilu, jedna snimka koja je tih dana isplivala u bespućima interneta prikazala je pogled na svečanu ložu koja u globalu mnogo toga oslikava. Ondje sjedi vlasnik kluba, superuspješni biznismen imena Mansour bin Zayed Al Nahyan, potpredsjednik Vlade Abu Dhabija i vlasnik kompanije Abu Dhabi United Group, okružen svojim poslovnim suradnicima. Svi odreda odjenuti u tradicionalne haljine do ispod gležnja specifične za njihovu kulturu (kandoore) i s maramama na glavi, nakon pogotka polako ustaju sa svojih sjedala i počinju pljeskati u sporom ritmu, kao da su upravo odgledali predstavu koja ih se nije previše dojmila ali su eto, iz pristojnosti, učinili ono što kazališni bonton nalaže.
No, sveukupno gledajući, opisani doživljaj situacije nije daleko od istine. Za dotičnog Al Nahyana sve je to i bila jedna velika predstava. Predstava koju je krenuo režirati 2008. godine kada je za nešto više od 200 milijuna funti otkupio klub i krenuo u temeljitu revoluciju - predstava koja nudi zabavu za bogate i puni njegov vlastiti džep. Ne zavaravajmo se, nogomet je davnih dana postao samo biznis, no na primjeru Manchester Cityja, po mnogočemu ekstremnom primjeru, dobiva se uvid koliko je daleko situacija dogurala u moderna vremena.
Za te šeike, projekt otkupa kluba, izgradnje najmodernijih stadiona i kupovanja najvećih zvijezda koje tržište nudi – samo je biznis, lišen strasti, lišen emocija, tek proces ulaganja i zarade, ništa više. Čudesni moment u kojem je Aguëro na najnevjerojatniji i najmagičniji mogući način koji se u sportu može zamisliti nakon gotovo pola stoljeća donio naslov njegovom klubu – za Al Nahyana je bio tek trenutak u kojem mu je definitivno potvrđeno kako se njegovo ulaganje isplatilo. Dodatni novac će se sliti u kasu, zvijezde u usponu će poželjeti igrati u redovima prvaka, porast će zarada od prodaje dresova. Cilj je ostvaren – vrijeme je za proširenje poslovanja!
Šeici
FOTO:AP Images
Shvatili ste koliku ulogu krupni kapital igra u modernom vrhunskom nogometu. Upravo su nevjerojatni su napori kojima su vrhunski sportaši u svrhu profita danas izloženi. Primjerice, nogometaš i prvotimac Barcelone, Real Madrida, Bayerna i ostalih velikana kroz godinu odigra u prosjeku između 60 i 70 utakmica, a u slučaju da se radi o godini u kojoj se održava neko od velikih internacionalnih nogometnih natjecanja, tada i više. Ne zaboravimo da UEFA ove godine pokreće tzv. Ligu nacija koja bi trebala zamijeniti prijateljske utakmice i koja će, prema njihovim riječima, olakšati proces kvalifikacija za Europska prvenstva. Naravno, iza svega se skriva želja za dodatnom popularizacijom sporta (čitaj komercijalizacijom) i većim profitom.
Sve u svemu, treba biti doista čvrst, ustrajan i čeličnog duha kako bi se pokorili svi izazovi koje moderni sport postavlja pred profesionalce. Takav je po svemu sudeći, uključujući i poruke podrške koje su napisale brojne njegove kolege nakon tragedije, bio i Astori. Kapetan Fiorentine možda nije bio izložen naporima kakvima su izloženi Messi, Luka Modrić, Robert Lewandowski i ostali igrači iz elitne klase, možda nije igrao baš toliko utakmica, no Astori je savjesno obavljao svoj posao i davao je sve od sebe, trenirao zasigurno desetak puta tjedno, a to je nažalost, ipak bilo previše i najvjerojatnije je najveći katalizator koji je pridonio njegovom preranom odlasku.
Antonio Puerta, Gregory Mertens, Alen Pamić, Ivan Turina, Vivien-Foe, Miklos Feher, Daniel Jarque, Chaswe Nsofwa... samo su neka od imena nogometaša koji su u posljednjih 15 godina preminuli usred napornog ritma treninga i utakmica, a nerijetko su se te tragedije odvijale upravo na nogometnim terenima za vrijeme utakmica. Nažalost, većina tih imena već je odavno zaboravljena i na njih se referira tek kad se dogodi nešto poput ovog što se dogodilo Davideu Astoriju, no predsjednici raznoraznih nogometnih saveza i organizacija ne mijenjaju ništa. Unatoč svemu, nogomet svakim danom postaje sve usmjereniji ka profitu, sve beskrupulozniji, sve više lišen strasti.
I zato ova tragična smrt Davidea Astorija simbolički označava i smrt klasičnog nogometa, nogometa koji se igra radi zabave, ljepote, strasti i osjećaja ponosa - nogometa kao igre u punom smislu te riječi.
Počast Astoriju
FOTO:Gianni Pasquini/IPA/PIXSELL
