Jedna od prednosti članstva u Europskoj uniji proteklih godina redovita je obrada Hrvatske u okviru statistika Eurostata. To relevantno europsko istraživanje krasno nam otkriva sve ono što naša politika pokušavaju sakriti, činjenicu da smo i službeno najgori po korupciji, da smo siromašni zbog nesposobnosti iste te politike, da smo zaostali, nesretni, i da smo zemlja iz koje se masovno mahom iseljavaju mladi ljudi.
Optimizam vladajućih ne dijele agencije koje prate rast i progres suvremene Europe. Smanjivanje deficita, porezne reforme, samo su kozmetički zahvati koji egzaktne brojke i znanstvena istraživanja ne mogu prevariti. Hrvatska je, tako nas upozoravaju godinama, zemlja u velikim društvenim, socijalnim i ekonomskim problemima. Ono što bode oči stanje je nacije koju euro agencije vide bolesnom, moralno disfunkcionalnom, ustrašenom, sa velikom tendencijom pada u beznađe i apatiju.
Dijagnozu Eurostatove statistike teško je zanemariti. Zastrašujuće zaostajemo za Europom na svim poljima. Stare prakse, reforme o kojima se stalno govori, a koje nikako da se provedu, snažan stisak Crkve koja praktički upravlja državom i medijima, slobode na svim poljima koje su umjesto da budu apsolutne, krše na svim razinama.
Snažan pritisak na medije od strane politike, samo su dio ukupne ocjene Eurostata koja je izrazito negativna.
Po istraživanju recimo Eurobarometra, 94. posto ispitanika smatra kako je u Hrvatskoj korupcija najveći problem, a čak 78. posto njih drži kako se u zadnjih pet godina ista izrazito proširila. Na svim razinama društva. Hrvatski političari sve probleme, uključujući i korupciju i pad morala društva, nastoje prikriti nacionalizmom i ratom starim trideset godina, no što smo udaljeniji od suštine i od uzroka problema te masovne degradacije i odmaka od morala to smo veći idealisti.
Jer korupcija i novac ne mijenjaju ljude. Oni ih samo uspješno razotkrivaju. Po svim relevantnim statistikama koje nam dolaze iz EU, najveći problem Hrvatske su – političari.
Povlastice i korupcija, taj ukleti dio politike koji donosi moć u rukama pojedinaca, postali su u novije vrijeme obična preraspodjela. Sa jedne strane ta preraspodjela služi kako bi političari dokazali da imaju stvarnu moć, ne fiktivnu, sa druge strane služi da drugi vide da se na tom polju nikoga ne zaobilazi. Oni koji odbijaju preraspodjelu označeni su kao opasni po društvo. Kroz rad i aktivizam onih koje je sistem označio kao 'opasnim pojedincima' naziremo svu nakaradu politike i političara koji su zapravo – beskorisni.
Demistificirajući njihove riječi i djela kroz vremenske periode nailazimo na svakodnevne potvrde te teze.
Nikada političari sami neće priznati da su beskorisni, iako se vole kititi prefiksima o važnosti svog djelovanja, društvenim angažmanom i neophodnim radnjama bez kojih bi nastao kaos. Kada ih sistem odbaci, oni u pravilu dezorijentirano pokušavaju pronaći svoju smislenost, svoju svrhu. No ona, kao svrha, od početka nije imala intenciju smislenosti, već poslušnosti, tako da je bivši ministar ili čistačica praktički ista stvar koja je samo poslužila u određenom trenutku određenoj svrsi. Svrsi politike, koja je evoluirala iznad države, iznad služenja narodu i iznad svog uobičajenog smisla.
Politika u Hrvatskoj postala je od inicijatora i zamašnjaka, drugim riječima – bolest. Bolest koja kao karcinom izjeda društvo. Sve njegove segmente.
Slučaj ministrice Gabrijele Žalac zorno nam potvrđuje gore navedene teze. Čast, moral, osjećaj odgovornosti, izostali su u njenoj situaciji jer su postali iracionalni, a one koji su ukazivali na nedostatak istih (novinare) prokazalo se godinama kao neprijatelje i one koji uvaženu bivšu ministricu žele ostaviti bez posla, prihoda i svrhe. Kada su novinari ukazivali na problem sa tadašnjom ministricom, njen klijentelizam i očitu korupciju, istu se nije podvrglo ozbiljnijoj istrazi već ju se spremilo daleko od očiju javnosti.
Korupcija elita jako dobro oslikava društvo u cjelini, društvo koje takvu vrstu klijentelizma opravdava i na neki način uvrštava u folklor, opravdava ga mentalitetom i u mnogim slučajevima sa osmjehom brani kao dio navika, memorije, pa čak i običaja kojega se teško odreći. Kada javno branite osobu koja treba postupiti časno, moralno i odgovorno, i ne prihvaćate njenu ostavku kao takvu, zbog tih uzusa, tada svjesno gazite sve ono što javno volite govoriti o sebi, i Andrej Plenković tada je učinio upravo to. Zaštitio je svoju tadašnju ministricu na koju se ubrzo zaboravilo.
Možda ne pamtite tadašnju „medijsku hajku“ kako je nazvao Andrej Plenković, pamte je samo zadrti kao što sam recimo ja, i sjetio sam je se danas kada je policija napokon pokucala na vrata bivše ministrice. Zašto sam gore spomenuo institucije EU? Pa zato što su upravo te institucije zaboravljenoj bivšoj ministrici maknutoj iz fokusa javnosti pokucale na vrata prve. I to djelatnici Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) koji su zapečatili dio njena ureda. Istraga je naravno tajna, pa i nismo bogzna što saznali, no mi koji smo tada bili prikazani kao „neprijatelji države“, „medijski huškači“ znali smo još tada, a 2018. je godina, kako je tvrtka Ampelos dobila od Ministarstva regionalnog razvoja, kojim je upravljala tada Gabrijela Žalac, posao vrijedan 13 milijuna kuna za razvoj Informacijskog sustava za strateška planiranja i upravljanja razvojem.
Prije dobivanja posla sa Gabrijelinim ministarstvom rečena je tvrtka imala samo jednog zaposlenog te se borila sa blokadama. Gabrijela je prvotno planirala potrošiti oko 5 milijuna kuna, a sve je završilo na spomenutih 13. jer je softver koji na tržištu košta oko 2,9 milijuna kuna, Ministarstvo platilo još dodatnih 10 milijuna. Problem, ponavljam, nije što policija provodi konačno kriminalističko istraživanje, već je problem što su nam na problem morali ukazati iz EU, točnije iz Europskog ureda za borbu protiv prijevara. No pravi problem, ako mene pitate, bilo je ponašanje Andreja Plenkovića te 2018. koji je za očit problem sa ministricom optužio – novinare.
Jedna od prednosti članstva u Europskoj uniji proteklih godina redovita je obrada Hrvatske u okviru statistika Eurostata. To relevantno europsko istraživanje krasno nam otkriva sve ono što naša politika pokušavaju sakriti, činjenicu da smo i službeno najgori po korupciji, da smo siromašni zbog nesposobnosti iste te politike, da smo zaostali, nesretni, i da smo zemlja iz koje se masovno mahom iseljavaju mladi ljudi. Ti mudrijaši iz Eurostata kao osnovni problem egzodusa iz Hrvatske, vide korupciju. Vide bivšu ministricu Žalac kao i ostalih koliko ono, petnaest ministara koji su zbog ovih ili onih koruptivnih radnji morali odstupiti iz Vlade Andreja Plenkovića.
Korupcija je ono što im svima daje zajednički nazivnik, a korupcija je po Eurostatu osnovni i glavni razlog zašto ljudi odlaze iz ove zemlje. Zbog korupcije kao lakmus papira i kolektivnog ropstva. Korupcija od sitnih entiteta i sitnih korisnosti, kao i korupcija na krupnim obrascima i trenutnim nositeljima dužnosti. Matrica i mehanizam su isti, samo se mijenjaju igrači. I to su, držim, shvatili svi oni koji su u svojoj semantičkoj iluziji živjeli svoju zagriženu ljubav prema nacionalnom ponosu kao jedinoj čvrstoj strukturi. Kada treba zbog jačanja nacionalne svijesti postupiti časno, kada treba svojim primjerom istaknuti tu čast koju nose takve pozicije kao i odgovornost, tada naši političari u pravilu padaju na ispitu. Postaju potpuno demistificirani. Premreženi klijentelizmom, ustrojeni po sistemu dobro čuvanih leđa, koruptivno i poslovno svi jako dobro povezani, naši političari postali su izdvojena kasta. Sama sebi dostatna i sama sebi zaštitna, no ponavljam, što smo udaljeniji od suštine i od uzroka problema te masovne degradacije i odmaka od morala to smo veći idealisti. Nikada više domoljublja, nikada više ručica na srcu, nikada više nacionalnog naboja koji nam se servira iz svog teškog naoružanja na raspolaganju.
Da bi se isto kod otkrivanja korupcije sa rukom na srcu od strane nepotkupljivih medija, usmjerilo prema novinarima kao „medijskim huškačima.“ Kada se nakon tri godine zaboravljena ministrica sa vječnom rukom na srcu vrati sa velikom mogućnošću lisica na tim istim rukama, ostaju dva neodgovorena pitanja. Zašto se nije djelovalo 2018. kada je te ruke sa srca trebalo staviti iza leđa spomenute ministrice, i tko je Gabrijeli Žalac sve ovo vrijeme čuvao leđa?
Ako već institucije ne rade svoj posao, možda bi ih bilo pametno zamijeniti. Nekim stručnim i sposobnim, koje neće optuživati medije i pospremati problematične ministrice pod tepihe Bruxellesa, već će ih kao pravi Ured za borbu protiv prijevara tako krasno iz tih istih ureda i zaborava i izvući?
