Jugoslavija je bila neuspješna zemlja i totalni promašaj. U nju smo (mi Hrvati) uvučeni na prijevaru, a svi ostali narodi cijelo vrijeme njezina postojanja gledali su samo kako da profitiraju na naš račun. Drugim riječima, bilo bi najbolje da taj antihrvatski državni eksperiment što prije zaboravimo, jer od njega apsolutno ništa dobrog ne možemo naučiti. Ionako je sve čime se trebamo ponositi počelo 1991. godine. Tek od tog trenutka možemo slobodno ići u crkvu, mahati zastavom na kojoj više nema petokrakog zločinačkog simbola i ponosno pjevati Ustani bane na Trgu bana Jelačića.
Država bi što prije trebala osmisliti način kako da onima koji se još sjećaju tamnice naroda i mraka u njoj što efikasnije izbriše to sjećanje. Prije svega kako bi pomogla tim ljudima koji uslijed PJTSP-a (postjugoslavenskog traumatskog stresnog poremećaja) proživljavaju noćne more, košmare, halucinacije i napade panike.
Zamislite samo jadne ljude koji se sjećaju da se po završetku škole odmah mogao dobiti posao, a zatim i stan od firme u kojoj radiš! Dobiti posao?! A onda besplatno i stan?! Kako ta traumatična uspomena danas negdje šteti ne samo njihovom zdravlju nego i zdravlju njihove djece i unuka, kojima vjerojatno onako u bunilu prepričavaju takve strahote.
Željezara i radnička odmarališta
Ili zamislite one koji se sjećaju da je u Hrvatskoj postojala Željezara koja je zapošljavala 12 tisuća ljudi! Kako to tek mora biti ružno sjećanje. Pa koja to zemlja želi imati vlastitu metaluršku industriju?! I metalurški fakultet! Čak i institut za metalurgiju u kojem se znanstvenici svjetskog ugleda bave unapređivanjem te besmislene industrijske grane. Neshvatljivo!
A tek oni koji se sjećaju radničkih odmarališta u koja su sa svojim obiteljima odlazili na ljetovanja i zimovanja gotovo pa besplatno. Još jedna socijalistička glupost. Pa šta se firma u kojoj radiš ima brinuti o tvom odmoru i nuditi ti smještaj uz more ili na nekom skijalištu. Valjda je na tebi da si sam izabereš i platiš gdje se želiš kupati ili skijati.
Možda je najgore onima koji se sjećaju života u državi čiji je ugled na međunarodnoj sceni bio ravan onom puno većih i bogatijih država. Sjećati se perioda u kojem je vaš predsjednik rado viđen gost i ravnopravan sugovornik onima u Kremlju, Bijeloj kući ili Vatikanu zvuči iz današnje perspektive potpuno nastrano. Pa nije li logičnije da su predsjednik i premijer uglavnom u svojoj zemlji, da ih nitko nikud ne zove, niti im itko dolazi i time ih samo ometa u važnim državničkim poslovima.
Treća svjetska sila u brodogradnji
Najviše posla s brisanjem pamćenja država bi mogla imati s onima kojima je itekako svježe sjećanje na nešto po čemu je tamnica u kojoj su Hrvati patili predstavljala svjetsku velesilu. A to je brodogradnja. Biti treći na svijetu po proizvodnji brodova, ispred pomorskih supersila kao što su SAD, Velika Britanija, ili Francuska stvarno je bilo potpuno kontraproduktivno.
Izgradnjom stotina visokokvalitetnih brodova i njihovom prodajom kapitalističkim zemljama za milijunske dolarske iznose samo se nepotrebno privlačila pažnja. Pa zar nije svakoj državi cilj da postane nevidljiva, nebitna, da je nitko ne zna pronaći na karti, da je nitko ne gnjavi traženjem mišljenja o kompliciranim problemima u svijetu. Ali ne, toj ambicioznoj državi na brdovitom Balkanu nije bilo dosta što su stotine njezinih poduzeća radile po Aziji i Africi gdje biznismeni iz puno razvijenijih zemalja nisu mogli sklopiti posao, nego je "velikima" išla trljati sol na ranu i odlučila postati brodograditeljska supersila.
Vlasti demokratske Hrvatske od samog su početka osvijestile koliko je sve navedeno ustvari štetno po društvo i njezine građane. Pa su svaka pomalo, ali temeljito, krenule rješavati naslijeđene probleme. Kako bi razvili zapušteno tržište nekretnina počeli su zarađivati na prodaji stanova koje su komunističke vlasti izgradile, radnike su uspjeli uvjeriti da je umjesto u odmaralištu vrijeme puno zanimljivije provoditi u lokalnoj birtiji ili u sportskoj kladionici, cijelo društvo su uspjeli uvjeriti da je iz ekoloških razloga bolje ugasiti metaluršku, kemijsku i naftnu industriju.
Obračun s brodogradnjom
Možda najbolji primjer diplomatskog vizionarstva, ali i domoljublja, upravo je obračun s brodogradnjom. Umjesto nepotrebnog kočoperenja na listama najuspješnijih svjetskih brodograditelja, njezinim gašenjem izazvat ćemo silne pohvale i tako steći trajne prijatelje u zemljama koje i dalje nastavljaju proizvoditi brodove. Ako je ovaj potez samo mudar, obračun s udbaško-komunističko-partizanskim elementima u brodogradilištima nevjerojatan je patriotski čin.
I pokazuje zašto su oni, a ne mi obični smrtnici, na vlasti. Tko je od nas nedovoljno hrvatski osviještenih jugonostalgičara primijetio da u zemlji u kojoj se 5. mjesec zove svibanj jedno brodogradilište i dalje nosi ime "3. Maj", i da u zemlji u kojoj se obilježavaju pogibije ustaških, a ne partizanskih vojnika jedno brodogradilište i dalje nosi ime po antifašističkom heroju Viktoru Lencu, a ne recimo zapovjedniku Crne legije. Stvarno bismo bez naših političara bili kao guske u magli.
A upravo su oni, hrvatski političari, podnijeli vjerojatno i najveću žrtvu. Iako nevjerojatno sposobni, karizmatični i utjecajni odlučili su se napraviti glupima i gluhima kako ih nitko u svijetu ne bi uzeo za relevantne sugovornike, i kako bi izbjegavanjem nepotrebnih odlazaka u Moskvu ili Washington, u interesu hrvatskih građana uštedjeli na troškovima puta i smještaja. A sve kako bi se u potpunosti mogli posvetiti izgradnji tisućljetnog sna. Naravno, onog sna koji su sanjali Dmitar Zvonimir, Fran Krsto Frankopan i Tadija Smičiklas, a ne onog koji se i dalje mota po glavama i izaziva stres kod (bivših) radnika Željezare, Rafinerije, 3. Maja, Viktora Lenca ili Uljanika.
