Američka ideja bila je na prvu zdravorazumska - ograničiti da što manje zemalja u svijetu ima nuklearno oružje jer je onda lakše pregovarati i lakše kontrolirati da ne dođe do totalnog nuklearnog rata koji bi bio toliko užasan i zastrašujuć da mnogi stručnjaci o tom scenariju uopće ne žele razgovarati.
Ova iluzija se do danas rasplinula, realnost je puno zlosutnija - umjesto da se smanji broj nukelarnih "igrača", njih je sve više što dodatno miješa geopolitičke karte.
Svijet je postao puno kompliciraniji i gotovo nitko do jučer ne bi pomislio da će "zacementirani" europski saveznik - SAD - vrlo otvorenoporučiti Starom kontinentu da zaboravi na američki nuklearni štit protiv ruskih bojevih glava.
Francuska je uskočila kao vitez, Europi je ponudila svoj nuklearni štit, no što ova zemlja ima i može li svojim kišobranom pokriti sve države članice EU, pitali smo stručnjaka za nuklearni energiju Tončija Tadića.
'Pobrojavanje bombi je besmisleno'
Priču o tome koliko bojevih glava Pariz ima, on smatra besmislenom, ali ipak navodi koliko čega tko ima.
"Uz Francusku, u Europi ih ima i Velika Britanija, u našem susjedstvu još i Izrael. Ali treba napomenuti da je sav nuklearni arsenal NATO-a smješten u starim zapadnim članicama u Europi te da nema nuklearnih bojnih glava u istočnoj Europi - osim u Turskoj", naveo je Tadić.
Razvoj nuklearnog oružja i njegov razmještaj prati Švedski Institut za mirovne studije SIPRI.
"A prema njihovim procjenama, Rusija ima 6500 nuklearnih bojnih glava, SAD ih ima 6185, Francuska 300, Kina 290, Britanija 200, Pakistan 160, Indija 140, Izrael 90 i Sjeverna Koreja 30. Ovo su podaci iz 2019. No samo Francuska, SAD i Britanija imale su praksu objavljivanja detaljnijeg stanja svojih arsenala. No zbog pojačanih napetosti u svijetu članice NATO-a prestale su objavljivati koliko je od tih bojnih glava aktivno - dakle spremno za lansiranje, a koliko je na remontu i potom koliko je zastarjelo", ističe Tadić.
Ostale nuklearne sile nikad nisu obznanile pravo stanje svojih arsenala, nego je sve stvar - zdravorazumske procjene.
'Uvijek se pretjeruje u brojevima'
"Općenito su sve priče o veličini i sposobnosti nuklearnih arsenala uvijek podložne pretjerivanju i širenju teorija zavjere. Time se želi zastrašiti moguće protivnike. Dobar primjer je Kina, za koju su američke obavještajne službe godinama procjenjivale kako može vrlo brzo udvostručiti svoj arsenal, ako već nije. Iako je Kina odavno najavila kako će održavati minimalni arsenal čisto radi odvraćanja od nuklearnog napada. Jednako tako, Kina nikad nije obznanila promjenu svoje nuklearne doktrine, a sve su češći glasovi kako su priče o udvostručenju kineskog arsenala bile jednostavno krive procjene i pretjerivanja", kaže Tadić.
Nastavlja da glasine o arsenalu, zemlje koriste kao opravdanje zašto povećavaju svoj.
Kineski arsenal nastao zbog Rusa
"Jer - što će ti više nuklearnog oružja ako ga protivnik ima isto kao prije ili čak manje. Usput rečeno, kineski nuklearni arsenal u doba Mao Zedonga nije nastao radi odvraćanja Amerikanaca od nuklearnog rata, nego radi odvraćanja SSSR od napada na Kinu! U svakom slučaju, nuklearno oružje je jedino oružje kod kojeg politički i propagandni aspekti imaju istu ulogu kao i vojni i tehnološki aspekti", navodi Tadić.
Uz priču o tome koliko tko ima bombi, kaže da je kod nuklearnog oružja prvo bitno da ga netko uopće ima - dakle njegovo posjedovanje, a onda da postoji i raketni sustav koji ga može "prebaciti".
Broj bojevih glava manje je bitan
"Broj bojevih glava je manje bitan, nije važno ima li ih netko 600 ili 6000 jer je i stotinu nuklearnih bojevih glava već veliki broj! Zato je Francuska sa svojih 300 nuklearnih bojnih glava već nuklearna supersila. A ako bi se morala suprotstaviti, Francuska treba znati da Rusija nema toliko gusto naseljenih gradova, odnosno regija, kao što ima Europska unija. I cijelo vrijeme pitamo se koliko je francuski ili britanski nuklearni arsenal i jesu li oni dovoljno dobri radi odvraćanja Rusije od nuklearnog rata? A nitko ne pita – u kakvom je stanju ruski arsenal?", ukazuje Tadić i usmjerava razgovor na drugu stranu.
Od 6500 bojevih glava u Rusiji, njih 1600 je spremno
Još od 2018. provlači se procjena da Rusija ima 6500 nuklearnih bojnih glava, od kojih je 1500 do 1600 spremno za uporabu.
Pri tome se stalno govori o novim tipovima ruskih raketa ili o porastu broja ruskih raketa koje mogu nositi nuklearno oružje.
"No moći nositi nuklearno oružje ne znači da je Rusija sada doista ima više ruskog nuklearnog oružja", naglašava Tadić i nastavlja: "Od ruskih 6500 bojevih glava upotrebljivih je samo 1500; ostalih 5000 - najblaže rečeno - u stanju je rasula. Nitko normalan ne bi htio voziti auto star 30 godina, a ovdje se pod normalno uzima da je stara bojeva glava pouzdana", govori.
Za njega su besmislene bajke da bi se nuklearne glave proizvedene prije nekoliko desetljeća uopće mogle lansirati.
"Da sam ja zapovjednik lansera, ne bih htio biti kraj rakete koja bi mogla eksplodirati pri lansiranju s tako starom bojevom glavom na sebi", govori.
Nastavlja da je nuklearni arsenal skup "sport" i za gradnju i za njegovo održavanje.
Jedna bomba u zraku i protuudar svim snagama
"Veliki nuklearni arsenal traži golemi novac za održavanje i zanavljanja do najsitnijih dijelova kao što su kablovi i elektronika. Sve mora biti u savršenom stanju kako bi bili sigurni da će izvesti savršenu imploziju plutonijske jezgre u sklopu termonuklearne bojne glave, a to je preduvjet za nuklearnu eksploziju. Osim toga, tricij treba obnavljati jer je vrijeme njegova poluraspada dvanaest godina. Rusija više nema, kao u doba SSSR-a, nepresušni izvor financija za nuklearni arsenal. Uostalom, prekomjerno naoružavanje je SSSR i dovelo do gospodarskog kolapsa ", ističe naš sugovornik.
Ponavljada je besmisleno vagati koliko bombi ima koja strana jer bi kad bi se i dogodio scenarij da netko podigne nuklearnu bojevu glavu, i prije nego bi ona pala, druga strana bi reagirala i možda automatski podigla nekoliko desetaka ili čak stotina nuklearnih bombi. Zato, napominje, svaki put kad jedna strana radi testiranja bombi baš uvijek obavijesti drugu stranu kako ne bi pomislili da je krenuo napad i reagirali. Podsjetio je da se to dogodilo i kod testiranja Orešnika u jeku rata u Ukrajini, kad je sve posebno osjetljivo, a tenzije su vrlo visoke.
"Nitko ne bi čekao prvu nuklearnu eksploziju, jer nitko ne zna ide li samo ta jedna bomba ili ih slijedi još stotinu. Zato se odmah uzvraća punom snagom. Takav scenarij nitko ne želi ni u najgoroj noćnoj mori jer više ne bi bilo povratka na početno stanje prije sukoba", upozorava ovaj nuklearni fizičar.
Scenarij je to nukelarnog rata o kojem ne želi ni govoriti.
'I Ukrajina je imala 1700 nukelarnih bojevih glava'
Već ranije je ovaj stručnjak za nuklearnu fiziku više puta iznosio stav kako do rata u Ukrajini nikad ne bi došlo da se nije odrekla svog nuklearnog arsenala koji je predala Rusiji tijekom '90-ih godina. Za njega to je bila kobna greška.
"Procjene govore o 1700 nuklearnih bojnih glava u tom nekada sovjetskom nuklearnom arsenalu koji se zatekao u Ukrajini pri proglašenju ukrajinske neovisnosti. Ponavljam, riječ je o sovjetskom arsenalu, na kojeg je Ukrajina imala pravo jer je u njega investirala kao jedna od glavnih članica SSSR, a ne o nekom ruskom arsenalu kao što sada tvrdi Trumpov intimus Richard Grenell i što ponavljaju domaći i drugi europski rusofili. Isto kao što je Hrvatska imala pravo zadržati dio oružja nekadašnje JNA jer je u njega investirala", ističe Tadić.
Ukrajinski nuklearni arsenal sastojao se od interkontinentalnih raketa predviđenih za lansiranje iz podzemnih silosa i to 46 interkontinentalnih balističkih raketa tipa RS-23 Molodec, svaka s 10 nuklearnih bojnih glava, a svaka od glavaimala je 500 kilotona snagei bila je 30 puta jača od bombe bačene na Hiroshimu.
Tu je bilo i 130 interkontinentalnih balističkih raketa tipa RS-18 / UR100N, svaka sa 6 nuklearnih bojnih glava, a svaka glava od 500 kilotona.
"Uz to, naslijeđeno je i 1068 krstarećih raketa Kh-55 i 423 krstareće rakete Kh-22 za lansiranje iz strateških bombardera. Sve te krstareće rakete su mogle nositi nuklearnu bojnu glavu, a bile su predviđene za lansiranje iz 33 strateška bombardera Tupoljev Tu-22KD", navodi Tadić.
Nastavlja da većina kritičara spominje kako upravljanje cijelim tim sustavom nije bilo u Ukrajini, nego u Rusiji i da Ukrajina ne bi mogla održavati taj arsenal.
Rakete proizvedene u Ukrajini
"No to je prilično slab argument zbog tri razloga. Prvo, kontrolni sustavi za sve spomenute rakete razvijeni su u institutima u Harkivu u Ukrajini, a i same rakete su proizvedene u pogonima 'Južmaš' u Dnjipru u Ukrajini. Dakle, Ukrajina je imala potrebno znanje za preinake i održavanje ovih balističkih i krstarećih raketa. Drugo, ako čovjek ima političku volju, onda će naći ljude i sredstva da upravlja tim arsenalom. Točno je kao je Ukrajina imala velikih gospodarskih problema 1990.-ih te da je bilo teško naći proračunska sredstva, no ograničeni arsenal od 150-200 bojevih glava mogao se održavati", ističa naš sugovornik.
Kao treće navodi - u nuklearnom i u svemirskom programu SSSR-a, uvijek je bila jaka zastupljenost ukrajinskih znanstvenika.
"Podsjetit ću i na to da je prva lančana nuklearna reakcija u Sovjetskom Savezu napravljena u Ukrajini, u Harkivu ", rekao je Tadić.
Odrekli se arsenala zbog prijateljstva
Zašto se Ukrajina odrekla svojih nuklearnih bombi i predala ih Rusiji? Kaže - dva su bila razloga, a prvi je bio opća klima prijateljstva između Rusije, Bjelorusije i Ukrajine nakon mirnog razlaza SSSR prema Beloveškom Sporazumu od 8. prosinca 1991.
13. Rusija - U toj zemlji zaposlenici godišnje dobiju 42 dana plaćenog godišnjeg odmora. Uz bogatu povijest i raznoliku kulturu, život i rad u Rusiji pružaju neusporedive prilike za osobni i profesionalni razvoj. Veliki gradovi poput Moskve i St. Petersburga nude kozmopolitski način života, dok manji gradovi pružaju opušteniji tempo života.
Tome je osebno pogodovao tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin, ističe naš sugovornik, a sve tri države nastale raspadom SSSR su se zalagale za međusobno poštivanje granica. U tom duhu je 23. svibnja 1992. potpisan Lisabonski protokol kojim su Ukrajina, Kazahstan i Bjelorusija trebale u tom duhu prijateljstva predati svoj nuklearni arsenal Rusiji.
Sporazum o ograničenju strateškog nuklearnog naoružanja
"Sve tri države su, kao države sljednice SSSR, trebale pristupiti Sporazumu o ograničenju strateškog nuklearnog naoružanja START II kojeg su 1993. potpisale SAD i Rusija. Međutim, unutar Ukrajine su se već čuli glasovi kako je to nerazumno, te da bi Ukrajina trebala demontirati samo trećinu svojih raketa i 40 posto svojih nuklearnih bombi – da joj nuklearni arsenal zajamči neovisnost. Upravo to, strahovi ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme u vezi sigurnosti Ukrajine ako ostane bez svog nuklearnog arsenala nas vode na drugi razlog. A to je bio pritisak Billa Clintona i prijetnje SAD-a sankcijama Ukrajini ako se ne odrekne svog nuklearnog arsenala. Ujedno je Ukrajini ponuđena američka novčana pomoć za razgradnju i transport nuklearnog arsenala u Rusiju", ističe Tadić.
Ideja Billa Clintona i SAD-a je bila vizija međunarodne sigurnosti u kojoj postoje samo tri velike sile koje su sposobne pregovarati - to su SAD, Sovjetski Savez (odnosno Rusija) i Kina.
Vladimir Putin i Bill Clinton
"Svi drugi igrači remetili bi situaciju, pa je ukrajinski arsenal naprosto bio smetnja, trebalo ga je eliminirati jer nitko tada nije znao kako bi se Ukrajina postavila u eventualnom sukobu – hoće li ga pribrojiti ruskom ili zapadnom arsenalu. A bila je to tada treća svjetska nuklearna sila! No od 1994. do 1996. predala je svoje nuklearne bojeve glave Rusiji", prepričava.
Za Tadića je to bila kobna i luda greška te je potpuno uvjeren da danas ne bi imali rat da su Ukrajinci zadržali svoje nuklearno oružje: "Posebno je bizarno to što je sve počelo ruskim i američkim pritiskom na Ukrajinu 1992. da pristupi sporazumu START II, dok su se i Rusija i SAD povukle iz tog sporazuma 2002."
I dok se tako Ukrajina nuklearno razoružavala, javljale su se zemlje koje su paralelno s time postajale nove nuklearne sile. Je li Ukrajina onda bila naivna?
Prijetnje sankcijama
"Leonid Kučma, tadašnji ukrajinski predsjednik, nije se htio odreći arsenala. Zaprijetio mu je Bill Clinton sankcijama, a on je – baš kao nekad Angela Merkel u Hrvatskoj – imao status svete krave čiji se politički doprinos europskoj sigurnosti uvijek tretirao s prevelikim poštovanjem. Dakle, radilo se naprosto o potpuno krivoj procjeni Billa Clintona o tome kako će se Rusija ponašati nakon ukrajinskog odricanja bojevih glava", smatra Tadić.
Nastavlja: "I dolazimo do najluđeg dijela – Ukrajina se 1996. odrekla svog arsenala, već iduće godine Pakistan je detonirao vlastitu nuklearnu bombu, a godinu nakon toga i Indija. I tada se stvar jako komplicira. To je najčudnije u cijeloj priči. Već 1994., uz SAD i Rusiju, tu je bila i nuklearna Kina s kojom je trebalo zasebno razgovarati, ali i Britanija te Francuska. Dakle, taj pritisak na Ukrajinu bio je potpuno besmislen".
Sve je više pretpostavki da i Izrael ima svoju vlastitu bombu.
Američki štit Europi
Tadić je podsjetio i da je Amerika ponudila svoj nuklearni štit Europi kako se bombe ne bi razvijale na starom kontinentu. Bila je to ona poruka – nemojte raditi vlastite bombe i izlagati vlastite gradove riziku ruskog nuklearnog napada, Amerika će vas štititi.
Posljednjih nekoliko tjedana ova se priča okrenula u potpuno drugom smjeru – SAD je glasno rekao da se Europa mora sama pobrinuti za sebe, da ne može neograničeno računati na američku pomoć. I tu je uskočila Francuska te obznanila da će ona Europi ponuditi nuklearni štit (ili kišobran).
Sedam nuklearnih sila
Inače, u svijetu danas ima sedam nuklearnih sila - uz Rusiju, SAD, Kinu, Veliku Britaniju i Francusku, tu su i Izrael, Sjeverna Koreja i Iran - a naš sugovornik procjenjuje da će ih za desetak godina biti oko 20.
"Uz postojeću gospodarsku moć, vrlo je logično da će prema nuklearnom arsenalu krenuti Njemačka, Poljska, Turska, Italija, Švedska i Španjolska... Te zemlje imaju gospodarski, znanstveni i tehnološki potencijal da mogu napraviti bombe. Ali na Dalekom istoku tu govorimo i o Japanu, Sjevernoj Koreji, Južnoj Indoneziji i Filipinima", navodi Tadić.
Tadić: 'Bliži smo miru nego eskalaciji sukoba'
Već tjednima u svjetskim medijima jedna pored druge provlače se dvije priče – s jedne strane geopolitičari pokušavaju donijeti mir Ukrajini i završiti rat koji je Rusija započela, a čini se kako sa svih strana postoji dobra volja (unatoč redovitim sumnjama i kritikama da ruski predsjednik Vladimir Putin to radi s figom u džepu i da nema stvarne namjere zaustaviti sukob); s druge strane, neprestano se pumpaju priče o tome jesmo li sve bliže tolikoj eskalaciji rata da bi se u njega uvukle i druge zemlje.
Jesmo li bliže miru ili eskalaciji sukoba?
Tadić navodi: "Bliži smo miru nego eskalaciji. Nuklearne sile ne razumiju se međusobno i jasno je da rat vrlo brzo može otići u neželjenom smjeru. Ali treba znati i ovo – nuklearne sile međusobno ne ratuju. Sjetimo se da se indijski i kineski graničari međusobno udaraju bejzbol palicama, ali da ne pucaju jedni na druge. To su nuklearne sile", navodi Tadić.
Podsjeća da nuklearno oružje služi za zastrašivanje i odvraćanje bilo kakve ideje o napadu te da nikada nije bilo korišteno u bilo kakvom regionalnom sukobu.
Ukazao je na još jednu zanimljivost – Amerika ne provodi nuklearne pokuse niti testiranja novih raketa, dok to radi samo Rusija. Zašto?
"Za to postoje dva razloga. Jedan je propagandni – da Rusija može reći: 'Eto, imamo nova oružja'. Ali, ruku na srce, od Putinovog dolaska na vlast prije 25 godina, iz Rusije ne čujete ništa drugo osim priča o novim oružjima. Nema vijesti o kulturnim ili znanstvenim postignućima, samo se govori o ruskom oružju, što je zapravo jedan vrlo primitivan oblik javne komunikacije. Drugi razlog testiranja novih raketa je taj što je ruski arsenal, naslijeđen iz SSSR-a, beznadno zastario. Jedan dio stručnjaka koji su se bavili tim arsenalom umro je ili je u mirovini. A Rusija nikako ne može održavati postojeći raketni arsenal, jer je to jako skupo ali i dalje glumi nuklearnu velesilu", govori.
Ističe - bez svog nuklearnog arsenala Rusija je de facto regionalna sila.
"No nuklearni arsenal je čini većom silom nego što jest, pa ga Putin može koristiti u svom PR-u zastrašivanja. Pitam - ako je Rusima njihov kompletan nuklearni arsenal dobar kao što tvrde, ako su im rakete tako dobre, zašto onda imaju toliko testiranja novih raketnih sustava? I to testiranja koja završe mega-eksplozijom kao kad se testiralo raketu Sarmat – što je proizvelo lijepi veliki krater i zbrisalo sve u krugu par kilometara. Ili pak eksplozija nuklearne krstareće rakete pri testiranju blizu Murmanska, kad je eksplozija zbrisala cijelu platformu u moru i polupala prozore 20 kilometara dalje. Glumi se velesila, ali za to polako nestaju znanstveni i tehnološki kapaciteti", sumnja Tadić.
Sarmat
I dok svi na posmen nuklearnog naoružanja osjete strepnju ili u najmanju ruku nelagodu, treba istaknuti da postoji razlika između taktičkog i strateškog nuklearnog oružja.
Na pitanje koja je razlika i što je vjerojatnije da bi se upotrijebilo, odgovara: "Nekada je strateško nuklearno oružje bilo ono snage nuklearne eksplozije od nekoliko megatona ili barem 500 kilotona. No danas se pod strateško nuklearno oružje uzima ono sa snagom eksplozije većom od 100 kilotona pa sve do jedne megatone. Sve ispod toga je taktičko nuklearno oružje od jedne kilotone, pa sve do 50 kilotona. Bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki su bile od 15-20 kilotona, dakle danas bi bile klasificirane kao taktičko oružje!"
Dodaje - strateško nuklearno oružje služi za razaranje velikih gradova kako bi se time doslovno razorila napadnuta nacija, njeno društvo i gospodarstvo.
"Stup razvoja svake nacije su njeni gradovi, posebno veliki. Taktičko oružje služi za postizanje proboja na bojištu ili za razaranje ključne prometne infrastrukture poput mostova ili luka, odnosno tvornica, skladišta ili vojnih baza, posebno ako su ukopane. Korištenje taktičkog nuklearnog oružja, nasuprot očekivanjima, ne donosi neki preokret na bojištu, što je testirano u vojnim vježbama i na Istoku i na Zapadu, budući da je za to nužno imati dobro uvježbane trupe s posebnim oklopnim vozilima. Inače sve završi sa desecima tisuća ozračenih vojnika s radijacijskom bolesti. S druge strane korištenje taktičkog nuklearnog oružja neizbježno otvara tzv. nuklearnu fazu rata, te ubrzo dovodi do nekontrolirane eskalacije sukoba", upozorava ovaj stručnjak.
POGLEDAJTE VIDEO Amerikanci žele preuzeti ukrajinsku nuklearku, Zelenski: 'Ona pripada Ukrajini'
