"Mostovi", fantastičan album Darka Rundeka i njegovog osebujnog benda, u kratkom je roku doživio čak dvije zagrebačke promocije.
Prije nekoliko tjedana, u intimnom je okruženju Vinyl Bara izveo samo četiri pjesme koje su najvjerniji obožavatelji slušali bez ijedne izgovorene riječi, vidno oduševljeni činjenicom da su konačno dočekali novu diskografsku avanturu ovog jedinstvenog glazbenika.
Njima se u četvrtak u Tvornici kulture pridružilo još nekih tisuću ljudi, među kojima se, sasvim očekivano, našlo i onih koji su došli kako bi čuli svima nam dobro poznate hitove poput "Apokalipso" ili Haustorovih klasika "Bi mogo da mogu" i "Uzalud pitaš". Samim time, izvedbe hermetičnijih i tiših brojeva "Znak" i "Clouds" donekle su pokvarili razgovori spomenutog dijela publike.
Foto: Vedran Metelko
S druge strane, "Ruke", "Ay Carmela" i "Ula ulala" pratilo je zborno pjevanje na kojem bi Rundeku pozavidio i Mišo Kovač i koje se, s obzirom da je set-lista bila bazirana na komercijalnijem dijelu njegovog opusa, začulo dovoljno puta da koncert bez pretjerivanja možemo proglasiti trijumfalnim.
Sam Cargo Trio ponovno nas je oduševljavao Isabelinim solažama na violini koje se, nafilane efektima, povremeno pretvaraju u psihodelične Hendrixovske pasaže, a stvarno je nevjerojatno i što je sve u četvrtak uspio odsvirati "one-man band" Dušan Vranić-Duco.
Darko se, pak, naizmjenično pretvarao u Toma Waitsa, novovalnog bitnika, simpatičnog "showmana" i pomalo autističnog glazbenog istraživača, još jednom potvrdivši svu raskoš i eklektičnost svog autorskog rukopisa.
Rundek Cargo Trio s vremenom se pretvorio u bend koji savršeno funkcionira u gotovo svakom prostoru i ambijentu, bilo da je riječ o nagužvanom podrumu Vinyla, rasprodanoj Tvornici ili zabačenoj ulici nekog dalekog, magičnog grada. Grada koji smo upoznali upravo zahvaljujući njihovim pjesmama.