Mirko Norac se prvi put nakon odsluženja kazne za ratni zločin pojavio na priredbi u organizaciji državnog protokola ovog ljeta, dan uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, kada se otkrivao spomenik palim braniteljima u operaciji Oluja, u Ljubovu. S govornice su ga pozdravili ministar branitelja Tomo Medved, i ličko-senjski župan Darko Milinović, a izvjestitelji su javili da ga u svom govoru nije spomenula predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
No, kad su ga pozdravljali Medved i Milinović, Norac je dobivao gromoglasni pljesak. I pokazalo se da on nije na svečanost navratio sam od sebe ili u društvu nekih drugih službeno pozvanih. Mirko Norac je za HRT izjavio da je službeno pozvan i da je dobio i službenu pozivnicu za obilježavanje Oluje u Kninu. Znači, ove su godine organizatori službenog obilježavanja obljetnice Oluje, a to je Vlada, odnosno prije svega predstavnici triju resornih ministarstava, MORH, MUP i Ministarstvo branitelja, na popis stavili i Mirka Norca.
Tada je dobio pozivnicu, pozdrave, ali i krzmanje i stanovitu neodlučnost sa strane predsjednice države – treba li ga pozdravljati ili ne. Norac je tog 4. kolovoza ostao ipak na rubu, kao eksces. Možda je bilo i onih koji su se pitali tko ga je gurnuo na popis, je li to bilo "iza leđa" nekih itd. Ukratko, nije ga se službeno guralo u prvi plan.
Norac u prvom planu
Sada, u nedjelju, 9. rujna, Mirko Norac stupio je u prvi plan. Više nema nikakve sumnje da je planirano i organizirano Mirko Norac postavljen u prvi ešalon službenih nacionalnih uglednika. Da je Vlada Andreja Plenkovića odlučila Mirka Norca posve rehabilitirati i ponuditi ga širokoj hrvatskoj javnosti – kao neupitnog heroja.
U Gospiću, na svečanoj akademiji održanoj povodom 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije Medački džep, ministar obrane Damir Krstičević nije govorio samo u svoje ime, bio je, službeno izaslanik predsjednika Vlade, a na upite o suđenju za zločine koje su tijekom operacije Medački džep počinili i pripadnici hrvatskih snaga, Krstičević je odgovorio da "na akciju Medački džep moramo biti ponosni", a što se tiče Norca, da je "bio rat, bio je zapovjednik Zbornog područja Gospić i zbog onog što se tu dogodilo nosi svoj križ".
Krstičević je naglasio da je njemu drago da je Norac "danas ovdje s nama". I nazivao ga je "generalom", iako je Norcu službeno 2010. nakon što je presuda za zločine u Gospiću postala pravomoćna, tadašnji predsjednik države, Josipović, oduzeo čin i odlikovanja. Mirko Norac nesumnjivo jest tragična figura. Bio je vrlo mlad kada se uključio u rat, s pogrešnim ljudima. U Gospiću se pridružio grupaciji kontroverznog Tihomira Oreškovića, kasnije također osuđenog za ratne zločine i zločine protiv civila.
Metak u potiljak
Bilo je to vrijeme legalne i legitimne borbe za oslobođenje okupiranih područja, vrijeme formiranja Zbora narodne garde, Hrvatske vojske i svakovrsnih drugih obrambenih formacija, u kojima se, često, na žalost, s vrha propuštalo postavljati ozbiljne standarde, osigurače od samovolje svakojakih vojskovođa. Kasnija suđenja – i presude - pokazale su da je već u toj ranoj fazi Norac s Tihomirom Oreškovićem sudjelovao u likvidaciji civila, staraca i žena. Šuma, starci koji kleče i preklinju, a onda metak u potiljak... Za 50 žrtava je utvrđeno da ni na koji način nisu sudjelovali u ratnim događanjima, a kamoli "pomagali četnicima".
Mediji su pisali i istraživali, upozoravali, znalo se mnogo, ali kao i da nije. Vojna karijera Mirka Norca odvijala se neometano, sve do čina generala. On je jedan od onih primjera koji zorno pokazuju težak problem vladavine Franje Tuđmana, njegova odsutnost osjećaja da se vlastita država mora graditi drugačije, da zločini onih koji su napadali ne smiju biti opravdanje za zločine "naših".
Kako je Norac postao uglednik
Posve je jasno da je Norac bio jedan od onih za koje su i Šušak i Tuđman znali da su sudjelovali u zločinima, ali se smatralo da se te zločine nekako može podmesti pod tepih, da ih se može minorizirati ili da se onima koji se činili zločine "radi viših ciljeva" treba pomoći da ih se nekako sakrije. Norac je postao uglednik, redovno na najvišim državnim primanjima. Slijedi optužnica iz Haaga, zatim prebacivanje hrvatskom pravosuđu, a onda počinje i suđenje, 2001. godine, a potom i presude: Orešković dobiva 15 godina zatvora, Norac 12 godina.
Slijedi i suđenje za ratne zločine počinjene u operaciji Medački džep, a potom i presuda, te izricanje jedinstvene kazne zatvora, za obje presude. Nakon dvije trećine odslužene kazne Norac je izašao iz zatvora, ali postao je "nevidljiv". A sada je opet izašao u javni prostor. Ne na marginama, ne gura se sam. Iznose ga državni predstavnici, nazivaju ga generalom ponovno kao da mu nije oduzet čin, a činjenicu da je sudjelovao u teškim zločinima, da je za to dobio službenu presudu, spominje se tek metaforički, zapravo neumjesno - "kao nošenje križa".
Da smo normalno društvo, katolicima bi zasmetala usporedba čovjeka koji je dokazano pucao u glavu nevinim starcima s Isusom. Ako se kopa malo dublje po sudskim presudama, žalbama, odbijenicama, u obrazloženju presude prvostupanjskog suda za zločine u Medačkom džepu nalazi se zapisano da je kod Mirka Norca "izostao izraz pijeteta prema poginulima i suosjećanja s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje."
Što je sljedeće, Norac kao predavač u školama?
Dakle, onaj tragičan mladić kojeg je Tihomir Orešković gurnuo u spiralu zločina, neovisno o svim kasnijim pokušajima vojne naobrazbe i uključivanjima u drugačije vojne formacije s časnim vojskovođama (Ademi, Petar Stipetić itd.) nikada nije prošao proces pokajanja ili propitivanja što je to i kako radio, je li moglo i trebalo biti drugačije. Nije kleknuo pred svoje žrtve, niti je zatražio oprost. S njegove strane žrtve dobivaju samo šutnju. A sada je državni vrh njega odlučio predstaviti kao žrtvu, kao onog koji "nosi križ".
Što je sljedeće? Norac kao gost predavač u osnovnim školama? Kada predstavnici državnog vrha pozdravljaju i slave Mirka Norca nastavljaju onaj nauk iz devedesetih, skrivanje zločina u vlastitim redovima, ne razumijevajući da zločini sa strane agresora ne mogu biti opravdanje za to.
Ako već Tuđmanova vlast nije htjela rješavati zločine u ranoj fazi, ako nije htjela iz borbenih redova odmah udaljavati one koji su zločine počinili, nego ih je, vrlo često – odlikovala ili gurala dalje u vojnoj ili političkoj hijerarhiji, ne bi li se 20 godina kasnije morao napraviti rez, postaviti granice tko je zapravo hrvatski heroj, a tko je prešao granicu i postao zločinac?
Je li premijer pročitao presudu Norcu
Činjenica da Vučić još huška, pa i činjenica da mnogi zločini protiv Hrvata nisu rasvijetljeni, da mnogi zločinci za zločine protiv Hrvata nisu dobili pravedne kazne, ne smije i ne može biti opravdanje da čovjek koji je sudjelovao u likvidaciji nevinih staraca bude uglednik, uzor, čovjek kojem se zdušno plješće, kojeg se slavi.
Je li moguće da se Krstičević, a onda posredno i premijer Plenković, zaigrao s rehabilitacijom Norca samo zato da bi skupio nešto političkih bodova na njihovoj čudnoj skali mjerenja domoljublja? Možda Andrej Plenković nije pročitao detalje spisa, opise zločina i presude, prije nego što je poslao Krstičevića da pozdravlja Norca? Ako nije, treba ih pročitati. Ne sažetke. Detalje.