"Ne bih si mogla dopustiti otići u državnu bolnicu u situaciji kada tisuće čekaju preglede u državnim bolnicama. Osim toga, ovi pregledi koje sam ja obavila ne mogu se niti odraditi u svim klinikama osim te klinike u kojoj sam ja to odradila. Klinika je sama objasnila svoju praksu odnosno postupak da daje 20 posto popusta. Platila sam to preko svog bankovnog računa", komentirala je predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović priopćenje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa vezano uz odobreni popust na liječnički pregled u poliklinici Radiochirurgija.
"Ne bih si mogla dopustiti otići u državnu bolnicu u situaciji kada tisuće čekaju preglede u državnim bolnicama", rečenica je to koja najbolje zaokružuje predsjedničin mandat. Zapamtite je dobro jer je u svojoj nehotičnoj alegoriji zapravo suštinska. Politika Kolinde Grabar - Kitarović od svog začetka politika je usmjerena na isključivo jednu kastu, jedan stališ kako se to rahmetli Franjo Tuđman znao kršenjem svih mogućih stilskih figura izraziti.
Društvene kaste
Politika predsjednice, ali i politika njene matične stranke, koju nikada svjetonazorski nije napustila, bila je upravo ta, politika koja prvo generira, a kasnije servisira uspostavljene stališe, društvene kaste po feudalnom sistemu. I nije stoga bez vraga što se toliko digla prašina ovih dana oko najnovijeg kurikuluma u kojem djeca u više navrata iz povijesti uče upravo o tome, o feudalnim stališima, tako da već od osnovne škole znaju što je red, kako stvari funkcioniraju i gdje im je mjesto u našem divnom društvu.
I djeca se tako i ponašaju. Iste kute su prošlost, slična imovinska kartica roditelja utopija, a društveni status i zagarantirani uspjeh u životu stvar su genetskih predispozicija, roditelja plave ( čitaj domoljubno – braniteljske – politički korektne) vrste, koja se u trideset godina mlade nam državnosti isprofilirala, uspostavljajući stožerni red plemstva, podplemstva, brisača guzica plemstva, i naravno, stališa koji za plemenite gospodare mora raditi dok ne crkne.
Da vam sasvim pojednostavnim o čemu govorim, a radi se u ovom slučaju o predsjednici RH, o njenih zbilja tužnih, sad će brzo, četiri godine, upravo na njenom primjeru ta stvar s kastama je eklatantna, potpuno transparentna.
Naime, predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović u ove četiri godine nije postala "narodnom predsjednicom" iako je seljakala svoj ured od nemila do nedraga ove poprilično sjebane zemlje, nije postala predsjednicom sirotinje, nije postala predsjednicom blagajnica, žena koje čiste urede i mukotrpno za nadnicu rade u trgovinama, trgovačkim centrima, gradilištima ili brodogradilištima. Iako se trsila da bude 'selphie' predsjednicom, svi njeni pokušaji ostajali su tamo negdje do pauze za ručak kada bi sa svojom kastom "guzonja" izašla iz kakvog perspektivnog pogona, novog velebnog trgovačkog centra ili najnovije investicije koja nikada neće biti sagrađena. Svi njeni pokušaju da bude iz "naroda" i za "narod" završavali su slikanjem sa lokalnim moćnicima koji spadaju u podkastu, opsluživače plemstva sa čijeg stola izdašno kupe mrvice, ostatke hrane i pseća govna.
Država opslužuje svoje opsluživače
Svoju savjest nije imala za dužnost da nas optereti "stališom" koji zapravo ne postoji u svijetu Grabar Kitarović - plač bebe i nemoćni pogledi medicinskih sestara koje tek stažiraju dok su doktori u Irskoj, ovršeni, opljačkani, poniženi, obespravljene žene koje tuku, razbijaju im glavama umivaonike, i koje nemaju nikakvu zaštitu od sustava... Taj stališ ne može tek tako do predsjednice, iako je ova na metar od nje.
Za taj proces brinu se savjetnici i protokol. Politika koja na taj način ignorira svoje građane, one koji najviše trpe, one koji su zapravo i najveće biračko tijelo svoje zemlje, nema budućnost. No u našoj se zemlji mudro uspostavilo "podstališe", koji brižno paze na tu prispodobu, kada u rečenom izbornom danu kao uzvrat za svoje beneficije mobitelom moraju uslikati svoj listić sa zaokruženim kandidatom plemstva. I ta žalosna stvar funkcionira.
Država opslužuje svoje opsluživače dajući im taman onoliko koliko im treba da održava prividni socijalni mir, a najsramotniju ulogu u toj cijeloj žalosnoj priči odigrao je kler, odigrale su lokalne samouprave sa tisuće i tisuće uhljeba i naravno, braniteljska populacija, koja je izdala svoj narod, onaj gladni i siromašni, svrstavši se uz podkastu – uhljeb. No budimo realni, taj segment politike Kolinde Grabar – Kitarović samo je naličje njena mandata, pravo lice je kudikamo gore.
Ne znam jeste li bili u Auschwitzu?
U Auschwitz Birkenau prvo vas dočeka neopisiva hladnoća. Sivo i olovno nebo zakovalo se nad tim mjestom neopisivih užasa stvorivši sumornu kulisu koja vas zaužase priprema već na kapiji. Kao svojevrsna adaptacija, no adaptirati se nemoguća je misija, ako barem imate dio srca koji nosi emociju koju zovemo samilost.
U svojoj knjizi "Izloženi narodi, posebni narodi", francuski esejist Georges Didi – Huberman se grozi Birkenaua kao turističke atrakcije jer on je kudikamo više od pukog razgledavanja povijesnog muzeja u okolici Oswiecima. Esej autora J.F Forgesa "Odgajati protiv Auschwitza", uvjerit će vas da je ono što se desilo na tom mjestu neponovljivo, kao što ste uvjereni u svoje stavove o tim zločinima koji su tipični i ljudski. I veliki J.H. Melich nam daje "Lekciju iz Auschwitza" o moralnom značenju logora koji je puno važniji od samih dnevničkih zapisa ili svjedočanstava, o labirintima barbarstva koji se nalaze iza metalne kapije kao i vremenu nakon Birkenaua koji je kao logor inkubirao.
Moralno pitanje koje vam pisac postavlja jednostavno je, pisac nas individualno upozorava jesmo li jednako ravnodušni prema genocidu i zločinu pri ulasku u logor i pri izlasku iz njega, jesmo li ravnodušni i nosimo li sjeme istog zla sa sobom. Takvo pitanje trebala bi sama sebi postaviti svaka osoba koja zakorači među te peći od crvene cigle i barake sačuvane od zuba vremena. Kada se identificirate sa žrtvama Birkenaua savršeno ste svjesni da su ti ljudi osuđeni zbog vas, da se sve može ponoviti i da drugi neki ljudi mogu doživjeti istu sudbinu ako vi budete onaj koji šuti, onaj koga nije briga i onaj koji je ravnodušan.
U Auschwitz Birkenauu čovjek je suočen sa samim sobom, sa svim svojim demonima. Postmemorija svakako je važna, no kudikamo važnije je ono što jasno vidite u svom ogledalu. Patnja koja progovara kroz zidove logora jednostavan je uvjet svake istine, one univerzalne koju je prihvatio svijet, ali i one individualne koju morate prihvatiti sami i osobno ispitujući svoju savjest.
Istina o holokaustu
Hrvati kao narod nisu doprinijeli židovskom stradanju u tvornicama smrti i ne moraju imati stigmu zbog svojih izdajnika koji su pomagali u toj gnusnoj raboti jer su fašizam pobijedili kako na svom teritoriju tako i pedest godina nakon njega, boreći se da antifašizam ostane kao trajna vrijednost u njihovim školama, institucijama koje se bave edukacijom mlađih naraštaja. Pedeset godina Hrvati su imali adekvatno školstvo i odgoj djece usmjeren ka temeljima antifašizma, koji je naravno brinuo o ispravnoj edukaciji o Holokaustu.
Hrvati kao narod nisu se trebali stidjeti – do danas, kada je jedna kasta "stališa" odlučila rehabilitirati ustaštvo, antifašizam označiti kao opasnu pojavu u društvu, te relativizirati Holokaust, svrstavajući ga u "totalitarizme" koji papagajski ponavljaju pri svakom spomenu ustaštva.
I tu se opet vraćamo na politiku Kolinde Grabar - Kitarović koja je tek naličje njena mandata, pravo lice je kudikamo gore (osobno držim da je lišeno empatije u znatno većoj mjeri od one koja je vezana za sirotinju). Zašto Auschwitz Birkenau? Upravo se u veljači 2016. Prva žena u povijesti Hrvatske države kojoj je uspjelo postati predsjednicom u patrijarhalnom društvu, kakvo je naše, zatekla u posjetu tom logoru smrti.
Na svome licu toga dana nisam vidio ni samilost, ni empatiju niti suze. Na licu te osobe koja svoj ego hrani slikavanjem sa jurišnim puškama i američkim podpredsjednicima, ja nisam vidio ništa doli pukog protokola i dosade. Ne želim kazati da je predsjednica Hrvata zakinuta za osjećaje ili da je amputurana od emocija, ali Auschwitz Birkenau Tour uistinu je strašna stvar, u tolikoj mjeri strašna da vas može iz korijena promijeniti kao čovjeka, vaš svjetonazor i vaše poglede na svijet.
Nastavila sa šutnjom
Sumnje u svoj karakter potvrdila je već po povratku. Ponašala se u dlaku isto kao i prije posjeta logoru, što je nemoguće. Nastavila je svoju šutnju koja odobrava aktualnu fašizaciju društva. Pri povratku je pomilovala nekolicinu kriminalaca, razriješila s dužnosti ravnatelja sugurnosne službe koja je prisluškivala njenog sponzora rođendana, nije se oglasila kada je njen prijatelj Tomo prijetio kako će medijske kuće morati u visokom zaokretu propagirati jednoumlje, a mi svi govoriti u svojim kućama što hoćemo, ali u javnosti ne.
Predsjednica Hrvatske, da skratim, ni u jednoj riječi, jednoj suzi, jednom sitnom zaokretu od politike koju propagira nije spomenula Auschwitz iako je moralno i u svakom drugom pogledu trebala, predsjednica Hrvatske dapače nije spomenula ni kako je emotivno i stresno djelovao na nju jer nije, kao što nije djelovao na njen svjetonazor, na njen odnos s prijateljima i zaštitnicima koji veličaju ili aboliraju fašizam.
Iza Auschwitz Birkenau Toura našla se u emisiji deklariranog neonacista, zatekla se i fotografski ispod ustaške zastave, u svlačionici svog nogometnog stališa kako pjeva proustaške poskočice, na molitvenim doručcima sa deklariranim ustašama, u društvu onih koji na dnevnoj bazi relativiziraju zločin, rehabilitiraju fašizam na svim razinama, i ono najstašnije, uče mlade naraštaje tome.
Mislite na budućnost naše djece
Ako zaokružite cijelu priču, i ako ne pripadate tim tužnim plemenitim stališima koji su uništili ovu predivnu zemlju, a mislite da nam je ovakav vođa i dalje potreban, tada vam moram priznati da zaslužujete u potpunosti ovakvu zemlju kakvu imate. No ako ste budala, barem osigurajte svojoj djeci kakvu takvu nadu u budućnost i pošaljite ih sami u Auschwitz Birkenau. Ili ako nemate sredstava, a nemate jer ste ropski stališ plemstvu, posjetite Jasenovac pa će vam biti jasnije o čemu pričam.
Naša djeca nemaju razloga da žive pod budnom paskom takvih ljudi. Nemaju. Naša djeca moraju znati što je fašizam, što je ustaštvo i do kakvih je to zvjerstava dovelo. Moraju. Naša djeca moraju takve stvari učiti u školi, kao što moraju živjeti u zemlji mogućnosti, po svom talentu, zalaganju, marljivosti, znanju, a ne po rodnoj agendi. Moraju. Naša djeca jednostavno trebaju šansu.
Ljudi koji ništa ne nauče kada izađu iz Auschwitza nego nastave po svom, ljudi su kojih se ja bojim. Bojim se, ne za moj stališki, ropski život opsluživanja plemstva, već zbog svoje djece. Razmislite o tome kada budete između ona četiri kartona, u vašoj Osnovnoj školi. Kakve ste vi ljude u toj školi imali za primjer, a kakve ljude danas imaju vaša djeca?
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
