Kad sam bila dijete, činilo mi se da ljeto traje godinama. Sa zadnjim danom škole, mi djeca pobacali bismo školske torbe u nekakve mračne kutke i nekako uspijevali od svakog ljeta napraviti bajku. Dobro, u bajkama se odživi sretno do kraja života, ali nama je tada bilo dovoljno živjeti sretno do kraja ljeta.
Dugovječnost svakom ljetu iz djetinjstva davala je naša bezbrižnost. Kako smo rasli, događao se zanimljiv i tužan fenomen – ona tri mjeseca ljeta iz godine u godinu su postajala sve kraća. Ljeta su se skraćivala jer smo mi odrastali i postajali veći, a paralelno su rasle i naše pripreme za egzistencijalne utrke. S vremenom, bajka se svela na idealnih dvadeset i osam dana godišnjeg. To za one koji još mogu i smiju u komadu dobiti i iskoristiti toliko dana. No u većini slučajeva, ljetni period lakoće postojanja sveden je na nekih nategnutih petnaestak dana. I eto, odrasli smo, ljeto odavno ne traje tri mjeseca, a bajka o ljetu više ne drži nikakvu vodu. Pogotovo ne morsku, za one sa kontinenta.
I već kad se čovjek rastuži pomislivši kako više nikada neće doživjeti bajkovito ljeto, dogodi se čudo. Naime, bajka se nastavlja, ovaj put doduše samo za odrasle, ali ipak bajka. Vežite se, polijećemo.
Bajka o turistima
Svake božje godine od početka do kraja sezone našim napaćenim ljetima provlači se ista dilema – je li turizam ove godine podbacio, ili je, naprotiv, spasio situaciju u cijeloj zemlji?
Zavisno od toga na koju vrstu informativno – enigmatske emisije naletite, dobit ćete potpuno suprotstavljene informacije. Državni ekonomski analitičari prvo tvrde da je turista manje nego lani. Onda najednom u gro planu TV ekrana ugledate nekog razgaljenog reportera iz Istre koji u eter obznanjuje radosnu vijest – svi istarski hoteli su puni i prepuni, privatni smještaj potukao vlastite rekorde, život je lijep, ovdje potok ondje cvijet. Nepunih pola sata nakon te vijesti, okrenete, ugnjavljeni, na neki drugi program i zbunjeno slušate srceparajuću ispovijest nekog privatnog iznajmljivača, pogađate, opet iz Istre, koji se žali kako ove godine nije napunio ni trećinu kapaciteta u odnosu na prošlu sezonu i tako dalje i tako bliže i sve niže i niže i eto nas u sunčanoj Dalmaciji.
Tu se priča odvija na identičan način. Ulovite li reportera na južnoj strani otoka Brača, past ćete u doživotnu depresiju od crnih brojki, ali ne brinite, petnaestak minuta kasnije, na nekom drugom TV programu, sa sjeverne strane Brača čut ćete optimistične tirade predsjednika mjesne turističke zajednice kojem se brci domovinski optimistično smiješe pri nabrajanju svih mogućih prepunjenih smještajnih kapaciteta.
Na kraju tog informativnog putešestvijanja, nemate pojma kakvi su zaista rezultati turističke sezone ove godine, ali vas stvar i ne brine previše. To, naime, niste znali ni prošle godine. Ove godine ipak treba zapamtiti genijalni rezime s jednog od TV programa, gdje je zaigrani reporter, dahćući u mikrofon od vrućine, u jednom trenutku zaključio svoje izlaganje rečenicom koja nam je svima razriješila ama baš sve dileme a koja je glasila, majke mi:"Turisti troše onoliko koliko imaju novca". Ne znam kako vama, ali meni je ovo za anale turističke povijesti u Hrvata.
Bajka o tuđim bajkama
Svedeni na otužno bitisanje uz TV programe, uskraćeni za onakve nekakve godišnje odmore iz snova kakvi su postojali nekad, kuhajući se u gradskim stanovima i tješeći se da je more precijenjeno, čitaj preskupo, za većinu običnog puka, zadnje što želimo čuti je kako se oni sretniji od nas provode i gdje li sve ljetuju prokletnici.
Ne znam zašto je to tako, ali činjenica je da naši mediji žive u (sadističkom) uvjerenju da će nam vlastito tegobno ostajanje kod kuće ljeti postati lakše i zabavnije ako nas oni detaljno izvijeste o tome gdje ljetuju "face". Pa tako (i) ove godine prate naše političare po egzotičnim nam jadranskim otocima i mi smo prisiljeni gledati razgolićene i razbaškarene ministre ili premijere ili pitajboga koga sve ne iz te klike, koji svi, gle čuda, mahom ljetuju "kod starih prijatelja" sa Brača, ili sa Hvara, ili sa Visa. To im nije bilo dovoljno, nego sad znamo na primjer da na Visu ljetuju istovremeno i bivši srbijanski predsjednik i naš premijer. Ah, kako dobra priča, rađa se na stotine pitanja, jesu li ovo namjerno organizirali, hoće li se sresti, ako hoće gdje i zašto i koje će crno vino piti, i koliko vrsta ribe će im biti posluženo, i koji su im to stari prijatelji, i jesu li supruge s njima, a djeca, kućni ljubimci, babysiterke, rođaci i kumovi? Pola nacije ne spava noćima premećući si ova pitanja po glavi, stvar je poprimila razmjere turske sapunice, a naše stare brige tipa hoćemo li ovaj mjesec uspjeti spojiti kraj s krajem jednostavno nestaju kao rukom odnesene.
Bajka o Kerumu
Ovo je nova bajka, uvedena tek nedavno. Čovjek je, kažu, jednostavno nestao. Nema ga nigdje gdje bi trebao biti. Dobro, cinici bi rekli da je to u stvari sretna okolnost. Ali ostaje činjenica da gradonačelnik slijedi neke svoje vlastite vizije daleko od svih nametnutih mu zaduženja i mrskih obaveza. Postoje doduše fotografije koje dokazuju da je živ i zdrav i također na ljetovanju, ali Splićani su svejedno zabrinuti. Pogotovo oni koji nekako slute da nije nestao za zauvijek i da će se kad tad opet pojaviti. Upitan o tom pomalo neobičnom ponašanju gradonačelnika, dogradonačelnik Jure Šundov je, (majke mi), izjavio ovo:
"Ako zaposlenici Gradske uprave stoje na hodnicima i prate kad je i da li je gradonačelnik došao na posao, to znači da zaposlenici ne rade svoj posao".
Izjava je kontradiktorna iz više razloga. Kao prvo, poznavajući gradonačelnikovu suptilnost i samozatajnost svakome je jasno da čovjek uopće ne mora stajati na hodniku da bi znao da dotični nije u zgradi. Jer, da jest, čulo bi se. Gdje taj prođe, tu trava polegne, brate. Kao drugo, iz upravo navedenih razloga, vjerojatnije je da zaposlenici Gradske uprave svoj posao najbolje rade jedino i upravo kad gradonačelnik ne radi svoj.
Cinici bi rekli, i ne samo oni.
