'TEMPIRANA BOMBA U POLITIČKOM SUSTAVU' /

'Samo figure...': Puhovski otkriva srž sukoba Milanovića i Banožića te pred kojim 'dvjema kulama' predsjednik uporno zapinje

Image
Foto: Dusko Jaramaz/PIXELL

Vojska jest, s jedne strane, u ovlasti predsjednika Republike, a Banožić se Milanoviću učinio zgodnim objektom za 'proxy' bitku s Plenkovićem, navodi Žarko Puhovski za Net.hr

2.3.2023.
10:39
Dusko Jaramaz/PIXELL
VOYO logo

Nakon što smo dali detaljan pregled eskalacije sukoba između predsjednika Zorana Milanovića i ministra obrane Marija Banožića, zamoli smo političkog analitičara i profesora filozofije Žarka Puhovskog da prokomentira tenzije odnosno, da nam otkrije srž problema. Kako je moguće da iste zakone svaka strana drugačije tumači, zbog čega uglavnom i dolazi do sukoba između predsjednika i ministra.

"Valja, mislim, početi od objektivnoga, sustavnoga problema", kaže uvodno profesor Puhovski.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Neka vrsta tempirane bombe u političkom sustavu'

"Nakon Tuđmanove smrti i promjene vladajuće većine na izborima 3. siječnja 2000., novi je predsjednik, Stipe Mesić, u dogovoru s parlamentarnom većinom na čelu s Ivicom Račanom prihvatio značajno smanjenje dotadašnjih ustavnih ovlasti predsjednika Republike (valja napomenuti, gotovo bez presedana). Odgovaralo je to tadašnjoj političkoj atmosferi, ali je posao, baš zbog nje, obavljen zbrzano, nedomišljeno, pa je ostavljena neka vrsta tempirane bombe u političkome sustavu", kaže Puhovski.

Image
LJUDI, UZMITE KOKICE /

Brutalne uvrede: Detaljan pregled eskalacije sukoba Banožića i Milanovića. Ovako je započelo, a tko zna kako će završiti...

Image
LJUDI, UZMITE KOKICE /

Brutalne uvrede: Detaljan pregled eskalacije sukoba Banožića i Milanovića. Ovako je započelo, a tko zna kako će završiti...

Neobična dioba unutar diobe

Time je, pojašnjava, uvedena neobična vrsta diobe vlasti unutar diobe vlasti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Uz tradicionalnu trodiobu, pojavila se je nova dioba unutar izvršne vlast, između vlade i predsjednika Republike. Predsjedniku su ostale uglavnom formalne ovlasti vezane uz izbore i protokol, ali – u mirno doba – njegove su prave ovlasti (spram vojske, sigurnosnih službi i vanjskih poslova) relativirane time što Ustav nalaže "suradnju" s vladom, odnosno "supotpis predsjednika vlade" kod donošenja odluka.

To je dovelo do niza – najčešće, ali ne uvijek efemernih – sukoba predsjednika i premijera u posljednjih gotovo četvrt stoljeća. Pritom se sukobni potencijal ovih rješenja najbolje očitava u činjenici da je počesto dolazilo i do sukoba i između predsjednika i premijera koji su dolazili iz iste političke opcije (Mesića i Račana, Josipovića i Milanovića, Grabar Kitarović i Plenkovića…)", pojašnjava Puhovski.

Ipak, izborom Zorana Milanovića na mjesto predsjednika sve je ovo, kaže nam analitičar, doslovce eksplodiralo.

"Posebice nakon što ga je skandal izazvan otkrićima o zbivanjima u klubu USKOK-ova optuženika Dragana Kovačevića naveo na svojevrsni komunikacijski i politički salto vitale. Umjesto da prijeđe preko toga, ili progunđa neku riječ javne isprike zbog neodgovornoga ponašanja (to više što se sve zbivalo u vrijeme najstrožih restrikcija kretanja zbog covida), Milanović je odjednom započeo niz javnih ispada/napada – klizeći istovremeno sve više udesno (na inače umnogome neuređenoj hrvatskoj političkoj sceni)", kaže Puhovski.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Zapinje pred dvije kule: kaptolskom i - kremaljskom'

"No, pokazalo se da mu skretanje s pozicije na osnovi koje je izabran i – što je bitno – napuštanje ključne ustavne odredbe o poziciji predsjednika Republike (čl. 94. govori o obvezi predsjednika da brine o usklađenome djelovanju i stabilnosti državne vlasti) nije naštetilo u očima javnosti, Radi se, dakle, o životvornom, a ne o smrtonosnom skoku. Najveći je dio lijevo-liberalnih birač(ic)a bio i dalje zadovoljan Milanovićevim napadima na HDZ, a pridolazili su i novi, zadivljeni 'predsjednikovom hrabrošću i neposrednošću' (koja je, pokazalo se je, svagda zapinjala pred dvjema kulama – kaptolskom i kremaljskom)", dodaje analitičar.

Epizode s Banožićem, smatra Puhovski, sve ovo naročito jasno pokazuju. I sustavne probleme ustavnoga modela, i Milanovićevo okretanje javnome huliganizmu i nedovoljnu brigu Vlade za neke od nasušnih potreba vojske (uz istovremeno naglašenu brigu za očuvanje stranačkoga utjecaja na vodstvo oružanih snaga).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Vojska jest, s jedne strane, u ovlasti predsjednika, a Banožić se Milanoviću učinio zgodnim objektom za 'proxy' bitku s Plenkovićem nakon što je, nekako, shvatio da njihovo prečesto neposredno sukobljavanje postavlja i pitanje o tomu što Milanović inače radi (za Plenkovića se to, ipak, uglavnom zna)", kaže Puhovski. "Uz to, vojska kao tema odgovara Milanovićevu mačo samorazumijevanju, pa je o njoj govorio manirom prekaljenoga stručnjaka – koji, primjerice, poznaje povijest ratnoga zrakoplovstva, pa žali što ne možemo kupiti Messerschmitte. Zašto bi netko danas kupovao devedeset godina stare njemačke avione nije jasno (a nije baš ni jasno da su to bili najbolji avioni u svojem tipu ni u Drugom svjetskom ratu), no to je trebalo pokazati širinu predsjednikova pogleda na problem (pri čemu je navodio krivu oznaku modela o kojemu je riječ)", dodaje.

Puhovski smatra da je Milanović riječju htio pokazati da je bolje informiran od ministra obrane, a, dakako, i bolje obrazovan iako, dodaje, Banožić ima dva stupnja višu naobrazbu. Uz to, nastavlja Puhovski, Milanović je u svojemu novom suverenističkom liku zaključio da je vojska tema koju desnica posvuda radosno prihvaća, pa je i zato inzistirao na njoj.

Pat pozicija na djelu, ali te figure možda i nisu toliko važne

"Milanović je prihvatio i prelijevanje sukoba u inozemstvo – koje zbog objektivne zanemarivosti Hrvatske u ozbiljnim političkim procesima nema katastrofalnih posljedaka, kako se to katkada tvrdi. Ali, jest neugodno i ponovno dovodi u sumnju MIlanovićevu državničku kompetentnost (jer, za razliku od Banožića o tome bi baš on trebao voditi računa). Činjenica da ga pritom podržava stranački, ali širi, 'bedem ljubavi', u parlamentu i izvan njega, daje problemu i dodatne dimenzije", kaže Puhovski.

Napominje da su sitne igre, od kupanja u bazenu na Tuškancu nadalje, samo dodatak ovome osnovnom motivu,

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Glavno ostaje samo jedno – paradigmatički formulirano u prastaroj televizijskoj seriji uzvikom: 'Al' da mi se da, da sam glavni ja!'“, kaže Puhovski te nastavlja:

"Zbog zapravo naivnih ustavno-pravnih pretpostavki o nužnoj suradnji dva krila izvršne vlasti, u ovakvim sporovima ustuka nema, a gotovo je sigurno da bi svaka od sukobljenih strana mogla pronaći poneku točku u kojoj je neprijeporno u pravu. Ipak, na djelu je pat pozicija, koja blokira mnoge poslove."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"No", zaključuje naš sugovornik, "posve je očito da život ide dalje i mimo ove pat situacije, da nosive figure ovoga igrokaza možda i nisu toliko važne koliko se to čini, da su, naime, - figure."

Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo