U rano jutro 22. lipnja 1941. započela je „Operacija Barbarossa“. Bez objave rata preko tri milijuna njemačkih vojnika prelazi granicu Sovjetskog Saveza i munjevito prodire u dubinu teritorija. Ovu vijest sisački su komunisti čuli preko radioprijemnika i shvatili ju kao jasno upozorenje. Znali su da će raskid njemačko - sovjetskog ugovora o nenapadanju direktno utjecati i na odnos ustaških vlasti prema njima. Odmah 22. ujutro u kući Vlade Janića Cape sastaje se najuže rukovodstvo i donosi odluku o „odlasku u šumu“.
Kao zborno mjesto određen je nasip rijeke Odre kod sela Žabno gdje se tijekom popodneva i večeri počinju okupljati budući partizani. Prvu skupinu činilo je petnaestak sisačkih komunista za koje se znalo da su poznati ustaškim vlastima i da im vjerojatno prijeti zatvaranje. Nakon okupljanja odlaze u obližnju šumu Šikaru u kojoj uređuju vojnički logor i iz kojeg počinju organizirati pokret otpora. Već sljedećeg dana započinju s miniranjem pruge Zagreb – Sisak, rušenjem telegrafskih stupova i sličnim diverzijama. Bili su to počeci djelovanja prvog hrvatskog i jugoslavenskog partizanskog odreda. Za komandanta odreda izabran je Vlado Janić Capo, a političkog komesara Marijan Cvetković.
U ovotjednoj epizodi serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić, naš kolumnist, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić u osam je minuta objasnio nastanak prvog partizanskog pokreta.
Ustaški manevar s roditeljima partizana
Svakodnevne diverzije i sabotaže nisu mogle proći neprimijećeno od strane ustaških vlasti. U jutro 22. srpnja oko 500 ustaša i domobrana krenulo je prema šumi Šikara iz dva smjera. Kako bi „pobunjenike“ natjerali da se predaju bez borbe kao taoce su na čelu kolone vodili njihove roditelje. Nakon kratkotrajnog okršaja partizani su se uspjeli izvući iz okruženja, te se preko Save prebaciti u šumu Brezovica gdje će slijedeća dva mjeseca biti i središte odreda.
Tri mjeseca nakon osnivanja odred se udvostručio i brojao nešto više od sedamdeset članova. Zbog činjenice da premještanjem baze, diverzije ne samo da nisu prestale, nego su se zahvaljujući brojčanom stanju i dodatno intenzivirale, vlasti počinju razmišljati o novom obračunu. Akcija je započela 20. rujna ujutro opkoljavanjem šume Brezovica i bombardiranjem u kojem je sudjelovalo 5 aviona. U slijedeća dva dana pripadnici dvije satnije vojske, jedne satnije Poglavnikove bojne, te 20 konjanika pretražili su šumu, ali bez uspjeha. Tijekom noći borci partizanskog odreda uspjeli su se provući između ustaških vojnika i doći do sela Crnac na Savi. Tamo su ih čekali komunisti iz lokalne partijske organizacije, te s pripremljenim čamcima prebacili preko rijeke odakle su nastavili put za Baniju.
Prelaskom na Baniju i spajanjem s tamošnjim partizanskim jedinicama, nakon tri mjeseca djelovanja, odred osnovan 22. lipnja 1941. prestao je postojati. Njegovi će pripadnici do kraja rata u sklopu raznih vojnih formacija sudjelovati u borbama na svim jugoslavenskim bojištima. Nažalost polovica ih neće dočekati oslobođenje.
Kada je počeo ustanak?
O prvom partizanskom odredu kojeg se ponegdje naziva i Sisačkim ili Brezovačkim nije puno napisano u vrijeme Jugoslavije, a još manje u samostalnoj Hrvatskoj. Glavni razlog zanemarivanja povijesne uloge ovog odreda nisu historiografski nego ponajprije politički prijepori. Kako u razdoblju do 1991., tako i u onom koje je uslijedilo. Ključni „nesporazum“, koji se ponekad spominjao u kuloarima, a gotovo nikad javno, odnosio se na činjenicu da se kao dan početka oružanog ustanka u Jugoslaviji uzimao 4. srpanj 1941., a dan početka ustanka u Hrvatskoj 27. srpnja 1941., ali da je prvi oružani partizanski odred osnovan ipak prije oba datuma, tj. 22. lipnja 1941. godine.
Jedno od objašnjenja podrazumijevalo je ulogu Komunističke partije u cijeloj priči. Naime, sve što se događalo prije 4. srpnja 1941. tj. odluke partijskog vrha da se od sabotaža i diverzija prijeđe na opći oružani ustanak nije moglo imati tu težinu kao događaji koji su uslijedili nakon tog datuma. Kao opravdanje za 27. srpanj navodila se činjenica da osnivanje prvog partizanskog odreda još uvijek nije označavalo početak općenarodnog ustanka. Osim toga, argument za izbor 27. srpnja kao početka ustanka u Hrvatskoj uzimao se i nacionalni sastav ustanika. U zemlji koja je izašla iz krvavog bratoubilačkog rata u kojem je dio Hrvata bio odgovoran za genocid nad srpskim narodom, svaki primjer hrvatsko-srpske suradnje i pružanja otpora bio je dragocjen za buduće odnose. Lički primjer iz srpnja 1941. bio je upravo takav.
Tuđmanov hvalospjevi Capi
Nasuprot tome, iako to tada nitko nije navodio kao negativnu odrednicu, sisački odred je bio sastavljen gotovo isključivo od Hrvata. I dok se na bratstvo – jedinstvo i hrvatsko – srpsku slogu gledalo kao preduvjet opstanka socijalističke Jugoslavije, u neovisnoj Hrvatskoj nakon 1990. ti termini počinju se smatrati ne samo nepotrebnima, nego i nepoželjnima. To je sigurno bio jedan od razloga zašto je „odbačen“ 27. srpnja, a kao novi datum početka, ne više ustanka, nego antifašističke borbe, uzet upravo dan kada su hrvatski partizani iz Siska odlučili uzeti puške u ruke.
Koliko je nacionalni predznak bio važan pokazuje između ostalog i telegram kojeg Franjo Tuđman 4. svibnja 1991. upućuje obitelji upravo preminulog zapovjednika prvog partizanskog odreda Vlade Janića Cape. U njemu Tuđman hvali Capu kao „legendarnu ličnost antifašističke borbe hrvatskog naroda“ koji je „pružio primjer nacionalnog poštenja“ i koji se „pod antifašističkim zastavama borio za slobodnu Hrvatsku“.
Iako se upravo na prijedlog prvog hrvatskog predsjednika dan osnutka sisačkog odreda slavi kao državni praznik, prijepori oko obilježavanja tog događaja traju od samog početka. Gotovo trideset godina kasnije oni su još intenzivniji, ali ne zahvaljujući ozbiljnim historiografskim istraživanjima. Način na koji se o toj problematici danas govori ukazuje da se radi prije svega o pokušaju relativizacije i negacije uloge komunista u pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata, ali i pokušaju revizije i relativizacije povijesne uloge ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske.
Na kraju, treba reći da su i prije sisačkog odreda postojale naoružane grupacije koje su vršile različite oblike diverzija i sabotaža. Međutim, radilo se uglavnom o tzv. udarnim grupama čiji su pripadnici danju bili „legalni“ građani, a tek noću postajali diverzanti. Skupina mladih Siščana odlučila se 22. lipnja za potpuno drugačiji pristup. Oni napuštaju svoj dotadašnji način života, prestaju biti radnici, studenti, seljaci, prekidaju svaku vezu s legalitetom i posvećuju se isključivo oružanoj borbi s ciljem oslobađanja zemlje i otpora fašizmu. I u tome su bili prvi.
