Regija zapadnog Balkana ove godine zabilježila je značajan porast političkih tenzija, a odnosi među većim brojem zemalja bivše Jugoslavije nalaze se na veoma niskim granama. Od Slovenije i Hrvatske pa do Srbije i Kosova, verbalni okršaji i diplomatske razmirice postali su svakodnevica.
Zbog sve napetije odnose među zemljama u neposrednoj blizini Hrvatske, porazgovarali smo sa Srđanom Kerimom, bivšim predsjednikom Opće skupštine UN-a te bivšim makedonskim ministrom vanjskih poslova.
Kerim, koji je inače poznat po nadimku "predsjednik svijeta", za portal Vijesti.hr komentirao je niz tema iz domene hrvatske vanjske politike i diplomacije, ali i širih pitanja, u kojima se osvrnuo na budućnost Europske unije te globalne geopolitičke izazove.
Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku u mandatu ove Vlade RH?
Jedno od ključnih odličja svake vanjske politike, a tako i hrvatske, je kontinuitet. Tako da odgovor na ovo pitanje ne bih stavljao u okvir jednog mandata! Svojom suverenom odlukom za članstvom u NATO-u i Europskoj uniji Hrvatska je jasno odredila osnovne koordinate svoje globalne vanjske politike te zato tu i ne može biti ozbiljnijih oscilacija.
No, te oscilacije su vidljivije kad su u pitanju hrvatska vanjska politika u regiji te odnosi sa susjedima. Neriješena pitanja sa Slovenijom, BiH i Srbijom valja uz veću održivost i ustrajnost rješavati, u interesu sigurnosti i stabilnosti regije - to je svakako u interesu Hrvatske.
Usto, poželjno je jačati ekonomsku diplomaciju, s ciljem privlačenja inozemnog kapitala i direktnih investicija. To je najučinkovitiji instrument sprječavanja zabrinjavajućeg vala odljeva radno sposobnog stanovništva. Tako, na primjer, nisu iskorišteni svi potencijali angažiranja kineskog kapitala u okviru formata 1 + 17, koji označava suradnju Kine sa zemljama istočne i jugoistočne Europe.
Kao iskusni diplomat, kako biste ocijenili hrvatsku diplomaciju i status Republike Hrvatske u inozemstvu ovih dana?
Predstavnici hrvatske diplomacije koje sam imao prilike upoznati u proteklom razdoblju su vrlo kvalitetni, ali mi to nije dovoljno za meritornu ocjenu cjelokupne diplomacije.
Ono što mi upada u oči je da to da je ministrica vanjskih poslova (op. a. Marija Pejčinović Burić) na dnu ljestvice u anketama po stupnju poznatosti u javnosti pojedinih vladinih resora. To nije dobro za imidž hrvatske diplomacije. Diplomacija počinje doma, pa se potom širi poput koncentričnih krugova prema vanjskim prostorima. Za razliku od toga, Predsjednica Republike Hrvatske je kontinuirano i intenzivno angažirana na vanjsko političkom parketu.
Smatrate li da u regiji zapadnog Balkana još uvijek postoji rizik od novih sukoba? Ako da, zašto i s kojih strana on prijeti? Što se može napraviti kako bi se spriječilo eventualne buduće sukobe u ovoj regiji?
Stanje u regiji nije dobro. Još uvijek je veliki broj otvorenih pitanja, ona u sebi nose potencijal sukoba koji mogu poprimiti i oružane razmjere. Ne zaboravimo da je ratovanje na prostorima bivše zajedničke države prije svega bilo izazvano pokušajima prekrajanja tzv. avnojevskih granica. I to silom. Znači pouka je jasna - puno poštivanje postojećih granica uz mogućnost tehničkih korekcija te demarkacije. To treba važiti za sve i za sva vremena.
Zatvaranje graničnih sporova moguće je jedino punim poštovanjem deset principa OSSE. Cjelokupna regija, uključujući tzv. zapadni Balkan, mora se integrirati u Europsku uniju, uz prethodnu eliminaciju sporova ovog tipa. Opasne su igre koje se u posljednje vrijeme nude kao rješenje, poput "razmjene teritorija ili stanovništva".
Ako zaista svi žele biti dio EU-a, onda je to suvišno. Šengenski sporazum i drugi instrumenti EU-a su sasvim dovoljna garancija za povezivanje sa tzv. zemljom maticom. Intenzivnim razvitkom infrastrukture te energetike u regiji stvorit će se vrlo stabilni uvjeti za povezivanje u regiji, a samim time i za trajnu sigurnost regije.
Cirkulacija ljudi je najbolje jamstvo većeg međusobnog poštivanja i razumijevanja.
U kontekstu nedavne retorike oko posjete srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Kosovu, smatrate li da postoji rizik eskalacije tenzija između Srbije i susjeda u bliskoj budućnosti?
Srbija je, nakon Njemačke, zemlja s najviše susjeda u Europi. Ima ih ukupno devet. Dobro je u tom smislu da se srpska vanjska politika ugleda na njemačku vanjsku politiku. Naravno, ne onu iz prošlosti, već ovu iz sadašnjosti. Kod je vrlo jednostavan - što imaš više susjeda, to si odgovorniji za sigurnost i mir u svojoj okolini. Upravo zbog toga je učlanjivanje Srbije u EU neophodno.
Svi se u regiji, pa i Srbija, trebaju odreći nastupa s pozicije sile. Umjesto toga se treba skoncentrirati na traganje za područjima na kojima se može surađivati, zajedničke poduhvate te retoriku utemeljenu na uzajamnom poštivanju. Samo tako će postepeno izblijedjeti traume iz prošlosti. Svi ih imamo, bez sumnje. Svatko iz nekih svojih razloga i uvjerenja. Besmisleno je licitirati čije su traume opravdane i veće. Pustimo to povijesti. Ona će to riješiti sama po sebi pod uvjetom da se držimo europskog kursa i duha. Skandinavci su nam najbolji primjer za to. Kad to budemo shvatili i prihvatili, prestat ćemo popunjavati njihov životni prostor i ostajat ćemo ovdje.
Po Vama, kakav je položaj Hrvatske što se tiče odnosa u regiji? Kako se Hrvatska postavila? Smatrate li da bi Hrvatska mogla trpjeti posljedice sukoba, ako do njega dođe?
Hrvatska i Slovenija su članice EU-a, tu su i Rumunjska, Bugarska i Grčka. Znači, čitavo geografsko i geopolitičko okruženje tzv. zapadnog Balkana pripada Europskoj Uniji. Zašto je to relevantno? Pa jednostavno zbog toga što te zemlje trebaju "inficirati" one koji su "vani", a ne obrnuto. Grčka i Makedonija su odličan aktualni primjer za to.
Naravno, to mora biti utemeljeno na uzajamnim odstupanjima i dobroj volji.
Prema tome, nije pitanje treba li Hrvatska trpjeti posljedice sukoba onih koji su još uvijek "vani", već ona svojim ponašanjem u regiji treba stvarati sinergije za rješavanje ovih sukoba. Najbolji način da Hrvatska da svoj doprinos rješavanju srpsko-kosovskog spora je da podržava BiH u njenom približavanju EU i otkloni svaku sumnju glede teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH. Svatko ima svoj dio u slaganju mozaika mira i sigurnosti u regiji. Umjesto da svi pokazuju inklinaciju ka upiranju prstom na druge, neka se posvete svom dijelu "nemoguće misije".
Drugim riječima, u vitalnom je interesu Hrvatske da svi njeni susjedi čim prije uđu u EU. Tada ona više neće biti na "periferiji" Unije, i to ne samo geografski.
Hrvatsko predsjedanje EU-om 2020. godine je fantastična prilika
da se poentira u tom smislu i da se pokaže susjedima što je
Hrvatska sve u stanju učiniti u korist njihove EU integracije. To
je, ako mene pitate, prava tema, a ne šta kome smeta u ponašanju
njegovih susjeda - u tome se sastoji umijeće prave
diplomacije.
Koliko se Europska unija danas razlikuje od Europske
unije od prije 10 godina?
Europska unija se ne razvija samo prema vani, već i unutar sebe. Proširenjem ka istoku i jugoistoku nadvladani su povijesni ožiljci hladnog rata te nepomirljive ideologije koje su prijetile svijetu i Europi nuklearnim obračunom. Međutim, ostale su stanovite razlike u razini razvoja gospodarstva, ali i demokracije, a osobito u poimanju pravne države.
Upravo zato je francuski predsjednik Emanuel Macron u pravu kada inzistira na "produbljivanju" kao prioritetu u sadašnjim okolnostima. Nije dovoljno imati zajedničke granice, ukinuti carine te uvesti zajedničku valutu da bi se proces integracije razvijao. Potrebni su dodatni impulsi. Prije svega, u sinkroniziranju gospodarstvenih i političkih prava i obaveza država članica. Ne možeš neograničeno koristiti novčane resurse zajednice kojoj pripadaš, a istovremeno inzistirati na svom "suverenom" pravu uređivanja svog pravosuđa te drugih dimenzija podjele vlasti.
EU nije samo zajednica gospodarstvenih interesa, već zajednica utemeljena na vrijednostima koje su artikulirane kako po pitanju demokracije, tako i uređivanja političkog i socijalnog sustava zemalja članica.
Tih je problema u prošlosti bilo mnogo manje, jer je EU sa 15 članica bila puno homogenija nego danas s 28. Ne zbog brojčane razlike, već zbog stanovitih razlika u razvoju unutarnjih uređenja. Tu ima puno posla. Ti se problemi moraju postupno rješavati u narednih 10 godina.
Smatrate li da Europa ima snage prebroditi krizu kroz koju trenutačno prolazi? Uspon populizma, ksenofobije, migrantska kriza...
Sve pojave o kojima govorite, populizam, ksenofobija i migrantska kriza, su rješive. To su posljedice različite povijesti europskih država. Dok su jedni bili kolonijalne sile i globalno djelovali još u 19. stoljeću, drugi su bili takoreći u kontinuitetu dio velikih imperija, uz opasnost gubitka svog identiteta. Danas su se našli skupa u zajednici jednakih prava i sloboda te ravnopravnih odnosa. To je fantastično dostignuće koje se ne može usporediti s bilo čime u povijesti naše civilizacije. EU je sofisticirani produkt povijesnih dimenzija koji sublimira sva gorka iskustva, frustracije te predrasude koji su obilježili prošlost svih europskih naroda. Bez izuzetka.
Upravo iz toga treba crpsti nadahnuće u nadilaženju kriznih situacija kroz koje prolazi Europa. Svaki pokušaj da se kotač povijesti okrene unatrag te da svatko krene svojim putem bio bi uvod u nove ratove i razaranja. Nadam se da je Europljanima toga dosta.
Mislite li da Europska unija kao projekt može opstati, osobito uslijed disonantnih glasova oko niza pitanja kao što su sloboda govora, medija, migracije i slično (Mađarska, Poljska, Italija...)?
Frustracije Italije su razumljive jer mediteranske granice nisu njene, već granice EU-a.
Isto važi i za smještaj i raspoređivanje migranata te izbjeglica. EU mora prije ili kasnije naći adekvatna zajednička rješenja. Mađarska i Poljska neće moći na duži rok prakticirati populizam, a da na koncu to ne završi na njihovu štetu. Ni jedni ni drugi nemaju ni težinu, ni snagu da sruše EU, ali zato mogu sami pretrpjeti ozbiljnu štetu.
Pogledajte kako se Velika Britanija zapetljala u svoju vlastitu Brexit mrežu neopreznom, ishitrenom i nepotrebnom odlukom.
Vratit će se u EU - to vam garantiram.
EU sa svoje strane mora izvući odgovarajuće pouke imajući u vidu
sva ova iskustva, od Brexita preko pobune Poljske i Mađarske te
nezadovoljstva Italije. To znači da nakon izbora sljedeće godine
treba sjesti ozbiljno i poraditi na modificiranje nekih
mehanizama odlučivanja, optimalnoj primjeni principa
supsidijarnosti te kompletiranju proširenja ka jugoistoku. Sve u
svemu, nema nikakvog razloga za sumnju u budućnost Europske
unije.
Što su po Vama danas glavne globalne prijetnje? Utječu li
one, po Vašem mišljenju, i na Hrvatsku? Ako da, kako?
Živimo u nestabilnom svijetu. Međunarodni odnosi su u ozbiljnoj krizi. Multilateralizam kao jedini plauzibilan mehanizam globalnog i regionalnog odlučivanja je ugrožen. S druge strane, opet nema problema koji se nameće današnjem svijetu, a koji nije globalne prirode. Od terorizma, preko klimatskih promjena, do migracija. Proksi-ratovi koji se vode kao privid u pojedinim zemljama od Sirije do Jemena uvijek nose zrno opasnosti od prerastanja u globalni sukob. Ako ništa drugo, cyber napadi i upadi u protivničke sustave mogu jednim malim "nesporazumom" zapaliti čitav svijet.
Zaoštreni odnosi SAD-a i Rusije uvijek mogu prerasti u ozbiljniji sukob na širokom frontu. Ni Europa nije imuna na opasnost koju u sebi skriva povratak na promoviranje "interesnih sfera" kao glavnog kriterija za demonstraciju sile. Jednostavno govoreći, vratili smo se na ravnotežu moći umjesto ravnoteže interesa. Ukrajina je primjer takvog kriznog žarišta.
To znači da Hrvatska mora biti jako oprezna u svom pozicioniranju u pojedinačnim situacijama zategnutosti ili konflikta. Generalno je jasno da su usvojeni stavovi u NATO-u te EU-u odrednice u zauzimanju vanjsko-političkih stavova. Tu bih dodao da nijansiranje takvih obavezujućih zajedničkih odluka prilikom provođenja dozvoljava marginu odstupanja. Tu je izazov diplomatskih vještina.
Upravo zbog cjelokupne komplicirane i loše međunarodne situacije rješavanje spora sa Slovenijom za vrijeme ili uoči predsjedanja EU-om bilo bi optimalno.
Smatrate li da će SAD pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa postati agent destabilizacije međunarodnog poretka?
Američka vanjska politika pod Donaldom Trumpom je podložna oscilacijama koje izazivaju nesigurnost diljem svijeta. To je razumljivo imajući na umu moć i autoritet SAD-a, koji dominira svijetom od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas - preko 70 godina. Pošto je Trumpov glavni izborni slogan bio "America First", on se ponaša na način da ga jedino interesira kako američki birači, oni koji su glasali za njega i koje potencijalno želi pridobiti, gledaju na njegove odluke. Sve je tome podređeno. Trump poznaje američki mentalitet bolje od nas.
Zato saveznicima u NATO-u prijeti: "Koliko novca, toliko muzike". Za američke uši simfonija, za europske saveznika - kakofonija.
Zato Europskoj uniji uvodi carine i druge barijere. Američki
radnici i proizvodi su "first" .
I sve to bez obzira na posljedice, reakcije druge strane i
rezultate. Druga strana nema drugog izbora osim da taktizira,
uključujući i to da uzvraća prijetnjama. Trump ima stanovite
probleme s vlastitim establishmentom. U biti, to je konflikt tipa
"tko će koga".
To je još uvijek otvoreno pitanje koje isto tako utječe na međunarodno ponašanje SAD-a. Dijalog sa Sjevernom Korejom je ujedno i odmjeravanje snaga s Kinom i Rusijom. Pošto je to takoreći pred njihovim vratima, ni jedni ni drugi ne kriju svoju uključenost u raspletu ove zamršene diplomatske igre.
SAD je odlučujući utjecao na oformljivanje današnjeg međunarodnog poretka. Od osnivanja OON-a do formiranja NATO-a, G-20, G-7! Jedina iznimka je BRICS. To što su Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika osnovale ovaj klub nije slučajno. To je jasna poruka SAD-u, a na neki način i EU-u, da ne mogu sami vladati današnjim svijetom.
To je nova realnost, koja se mora poštivati da bi se izbjegao novi svjetski rat, koji bi u uvjetima dominacije nuklearnog oružja bio fatalan po sve. Vjerujem da je to svima jasno - uključujući američkog predsjednika.
