Još se nisu stišale strasti zbog slučaja Zavadlav u kojem smo se suočili s masovnim odobravanjem nasilja kao načina rješavanja problema koje ne rješava pravosudni sustav, a već smo gurnuti dublje u blato nemoći i nepravde koje taj sustav sustavno proizvodi. Hrvatska je mala zemlja za veliko nasilje i krupni kriminal.
Svjedočimo skandaloznim presudama obiteljskom nasilniku županu Alojzu Tomaševiću i policajcu koji je cijelu noć seksualno uznemiravao kolegicu. Skandaloznom puštanju povlaštenih optuženika Milana Bandića i Zorana Pripuza, u petoj godini suđenja kojem se ne nazire kraj, na stražnji izlaz zgrade suda kako bi izbjegli suočavanje s novinarima i prosvjednicima. Odlasku u stečaj 164 godine starog brodogradilišta Uljanik bez ikakve kazne za one koji su prouzročili njegovu propast, štoviše, optuženici iz slučaja Uljanik na kraju su dobili tri plaće više od radnika.
Čak se i najnoviji slučaj neobjašnjivog bogaćenja nekog od ministara vlade Andreja Plenkovića - ovog puta Milana Kujundžića - direktno može povezati s neradom pravosudnih institucija koje već 30 godina nemaju ni znanja ni hrabrosti progoniti moćnike koji ne mogu objasniti porijeklo imovine. Da je porijeklo imovine bilo kojeg od ministara bilo koje vlade ikad istinski istraženo i da je ijednom pravedno kažnjen politički kriminal, politički lopovi bi se barem malo bojali kazne. Ovako, hrvatsko pravosuđe služi tek kao kulisa za skrivanje najgorih zločina protiv pojedinaca i naroda.
Pravilo, a ne izuzetak
Slučajevi u kojima je sigurno samo da zločini neće biti pravedno kažnjeni nižu se kao na traci, beskrajna suđenja Ivi Sanaderu i brojnim drugim sadašnjim i bivšim malim i velikim moćnicima gotovo da više i nema smisla spominjati. Zločini bez (pravedne) kazne u Hrvatskoj su pravilo, a ne izuzetak.
Međutim, to hrvatski pravosudni dužnosnici ne bi priznali ni u ludilu. Oni će, bez obzira na to dolaze li sa sudova ili iz DORH-a, beziznimno tvrditi kako rade sjajno te kako je problem tek u pogrešnoj percepciji. Za tu "pogrešnu" percepciju krivi su mediji koji "ističu isključivo negativne primjere i nikad ne progovaraju o postignutom napretku". A napredak je fatamorgana.
Od pravosudnih dužnosnika nikad nećete čuti priznanje pogreške - posljednja isprika predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse policajki koja nije dočekala pravednu kaznu za svog nasilnika tek je ciničan pokušaj zataškavanja činjenice da imamo posve nekompetentne i zlonamjerne suce. Jer, Đuro Sessa se i u tom slučaju pokušao izvući na loše zakone premda i ti loši zakoni omogućavaju da se nasilnike koliko-toliko primjereno kazni. Za suce i državne odvjetnike koji ne ispunjavaju ulogu zaštitnika pravde u Hrvatskoj ne postoji sustav kažnjavanja.
Na kraju su kažnjeni samo porezni obveznici
U jeku prosinačke predsjedničke izborne kampanje ispod radara je prošla vijest koju je objavio Telegram, a koja je možda i najbolji pokazatelj koliko je naš pravosudni sustav kvaran i koliko je ovakav kakav jest posve izgubio smisao. Kontroverznom poduzetniku Nikici Jelaviću kojem je svojevremeno u "remetinečkom procesu" suđeno kao šefu zagrebačke mafije, država sad mora platiti oko 500 tisuća kuna odštete, jer je u istražnom zatvoru proveo ukupno 1120 dana, a na kraju je oslobođen svih optužbi.
Jelavić je u istražnom zatvoru završio 1. prosinca 1999., nakon velike policijske akcije koja je uslijedila zbog pokušaja ubojstva Vjeke Sliška, kralja poker aparata. Telegram podsjeća kako je na njega 27. studenoga ispaljen projektil iz raketnog bacača u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Sliško je preživio, a poginuo je slučajni prolaznik Zoran Domini. Osim za to kazneno djelo Jelavić je bio optužen za još dva pokušaja ubojstva, kamatarenje, sprječavanje dokazivanja, iznudu… Tko će u DORH-u odgovarati jer je Jelavić pompozno hapšen i nevin držan u zatvoru? Nitko.
Kažnjeni su samo porezni obveznici koji ionako preskupo plaćaju čitav taj nakaradni sustav koji bi doslovno trebalo raspustiti i iznova graditi. Jer, čast iznimkama, ali hrvatski pravosudni sustav od vrha do dna je pretrpan podobnima, a ne sposobnima, kadrovima koji njeguju kulturu nasilja i kriminala i s takvim ljudima se pravednije i demokratičnije društvo može samo sanjati.
