U svom je današnjem statusu priopćio i to da će i ove godine biti uvršten na popis "Vodećih znanstvenih umova" svijeta za 2017. godinu koje objavljuju Web of Science i Thomson Reuters.
Njegov status prenosimo u cijelosti.
VODEĆI ZNANSTVENI UMOVI 2017. I "TAJNA MOG USPJEHA"?
Danas sam dobio vijest da će me Web of Science i Thomson Reuters, i njihov spin-off koji se time sada bavi - Clarivate Analytics - uvrstiti temeljem citata u zadnjih 10 godina na popis "Vodećih znanstvenih umova" svijeta i za 2017. godinu. To je sada već treća godina zaredom da ću biti na ovoj izuzetno prestižnoj listi. Od Hrvata je uz mene ostao još samo Ivica Letunić (u Njemačkoj, područje biologija i biokemija). Sve je ovo još neslužbeno, konačan popis objavit će se sredinom 11. mjeseca, pa ću ga tada moći detaljnije analizirati, možda nađem i još ponekog Hrvata u inozemstvu na listi, ima nas sada već posvuda i bavimo se svačime, svaki novi dan doznajem za nekog.
Temeljem te vijesti, sjetio sam se kako me u zadnje vrijeme, pri svakom povratku u Hrvatsku, gotovo svaka osoba koju susretnem pita u čemu je "tajna" mojeg uspjeha u znanosti. Ja obično odmahnem rukom i kažem nešto poput "u upornosti", "u strpljenju", "u radu", "u vjeri u uspjeh", ili pak sve to zajedno. Već mi je, zapravo, negodno odgovarati na to pitanje.
Međutim, gledajući danas popis vodećih znanstvenih umova za 2017. godinu, na kojemu je možda samo svjetskih top 0.1% znanstvenika po citiranosti (tj. negdje između 1:1,000 i 1:10,000), zaključio sam da su i svi drugi znanstvenici koje poznajem, od crne Afrike, preko Hrvatske, do Kalifornije i Singapura također svi uporni, strpljivi, rade i vjeruju u uspjeh. No, činjenica je da se u znanosti neki vrlo rijetki ljudi, naizgled, uvijek uspiju naći u pravo vrijeme na pravom mjestu, i onda udružiti snage s drugim takvim ljudima, a ostali to tek ponekad uspijevaju. Je li to stvar sreće, ili pak instinkta, i na čemu se temelji taj instinkt, ako uopće postoji? Razmišljajući o tome, počeo sam čeprkati po vlastitoj prošlosti, sve dublje, ne bih li uspio izolirati neki poseban trenutak koji mi je dao kompetitivnu prednost tijekom školovanja, i kasnijeg bavljenja znanošću.
I morao sam ići unatrag, unatrag, sve do proslave svog drugog (2.) rođendana, kada su moji bližnji zaprepašteno primijetili da znam čitati, jer sam im pročitao tekst ispisan šlagom na torti sa dvije svjećice. Jedva sam stekao desetak zuba i uspijevao se vrlo prestrašeno kretati po stanu bez pomoći hodalice, no čitao sam već bolje od mnogih polupismenih ljudi, kojih je u to doba, 1973. godine, u rodnom Zagrebu i njegovoj široj okolici još uvijek bilo jako mnogo.
Jedna od njih bijaše i moja draga nona, majčina majka. Znala je čitati samo upirući kažiprstom u novinski papir, prepoznajući slovo po slovo i izgovarajući ga naglas, pokušavajući ga upamtiti kako bi na kraju riječi u točnom slijedu ponovila sva prepoznata slova, te zatim naglas izgovorila čitavu riječ. I tako bi se, riječ po riječ, polako probijala kroz novinski tekst. Sporost takvog pristupa čitanju bila je dovoljna samo za jednu novinsku stranicu dnevno, pa je morala pažljivo izabrati svoju svakodnevnu temu. Najviše ju je zanimala crna kronika. Svakoga bi dana strpljivo slovkala naglas masno otisnuti tekst stranice u crnoj kronici "Večernjeg lista", pretvarajući tuđe nesreće i dramatične događaje u prave trilere, jer su ti, relativno kratki tekstovi, postajali vrlo dugi i dramatični, iščitavaju li se slovo po slovo i riječ po riječ.
Čitavo je prijepodne prolazilo u njezinom glasnom slovkanju, a pritom me, dok su roditelji radili, držala u krilu i hranila bočicom. Sišući umjetno mlijeko, sa silnim sam zanimanjem i širom otvorenih očiju pratio to njezino pomicanje prsta po papiru, slušajući pritom satima kako pokazana slova izgovara svojim tihim glasom, zatim ih povezuje u riječ, da bi na kraju povezala nekoliko riječi u smislene rečenice. Tim sam bizarnim spletom okolnosti naučio čitati već do 2. rođendana. Do polaska u 1. razred osnovne škole "Veljko Vlahović" pročitao sam 73 knjige, od kojih sam barem trećinu znao i napamet, a drugi učenici su tek trebali početi učiti slova. Ta golema startna prednost zadržala se, čini se, sve do danas. Da moja draga pokojna nonica nije bila polupismena, i da je novine čitala u sebi, škola bi mi bila puno teža, a kasnije sve drugo potpuno nemoguće.
Danas me često pitaju i kako mogu s tolikim optimizmom i vedrinom gledati na ovaj današnji svijet, bez obzira na sve užase koji se događaju. I taj odgovor povezan je s ovom pričom. Jednostavno, očekivanja od svijeta oko sebe su mi neopisivo niska još od najranijih dana. Prve tri godine života proveo sam čitajući stranicu crne kronike u Večernjem listu, pamteći sve sudare vlakova, eksplozije plina, potrese, požare, bijegove iz zatvora, potonuća tankera, eksplozije raketa, nesreće i ubojstva, otmice zrakoplova, svjetske sukobe, revolucije i raketiranja, iz dana u dan, nekoliko sati, slovo po slovo. Meni je svaki dan čudesan već po tome da bilo što oko mene uopće funkcionira, i da više-manje svi ostaju živi i relativno zdravi... Kako je rekao Einstein, sve je relativno, pa je dobro skresati očekivanja i onda se svijet odmah čini boljim.
