„Bolje rat nego pakt“ i „Bolje grob nego rob“ samo su neke od parola koje su se 27. ožujka 1941. mogle vidjeti na ulicama Beograda, glavnog grada Kraljevine Jugoslavije. Nekoliko sati ranije u noći s 26. na 27. oficiri jugoslavenske kraljevske vojske proveli su puč, tj. državni udar, zbacivši s vlasti tročlano kraljevsko namjesništvo na čelu s knezom Pavlom Karađorđevićem i vladu predvođenu Dragišom Cvetkovićem i Vladkom Mačekom.
Zavjerenike je predvodio general Dušan Simović, zapovjednik ratnog zrakoplovstva, koji će nakon uspješno provedenog puča postati i predsjednik nove jugoslavenske vlade. Direktan povod za puč bilo je pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, političkom savezu koji su osnovali nacistička Njemačka, fašistička Italija i Japan s ciljem stvaranja novog svjetskog poretka. Sam čin potpisivanja dogodio se 25. ožujka u Beču, a uz jugoslavensku delegaciju nazočio mu je i osobno Adolf Hitler.
Približavanje Trećem Reichu
Pristupanje Trojnom paktu predstavljalo je epilog višegodišnjeg ekonomskog i političkog približavanja Kraljevine Jugoslavije i Trećeg Reicha. Nijemcima je bilo bitno imati Jugoslaviju za saveznicu iz više razloga. Prvo, kako bi u potpunosti pacificirali Balkan i zatim pokrenuli napad na Sovjetski Savez, a drugo kako bi se iz Jugoslavije nastavili snabdijevati poljoprivrednim proizvodima i potrebnim rudama.
S druge strane, Jugoslavija je pristala na pristupanje Trojnom paktu jer joj je obećano poštivanje teritorijalnog suvereniteta i integriteta, kao i to da ni na koji način neće morati sudjelovati u eventualnim ratnim djelovanjima, čak niti dopuštanjem prolaska strane vojske preko jugoslavenskog teritorija.
Uz Trojni pakt kao neposredan povod postojali su i vrlo složeni uzroci koji su doveli do državnog udara. Oni vanjskopolitički odnosili su se na postojanje utjecajnih grupa u jugoslavenskom društvu koji su umjesto približavanja Njemačkoj zagovarali čvršće veze s Velikom Britanijom. Tu činjenicu iskoristili su i agenti britanske obavještajne službe potičući nezadovoljnike na puč. Intrigantna je u tom smislu bila i reakcija Winstona Churchilla koji je na vijest o demonstracijama i puču reagirao riječima „Jugoslavija je pronašla svoju dušu“.
Nezadovoljstvo srpskih elita i pravoslavne crkve
Unutrašnjopolitički razlozi podrazumijevali su brojne antagonizme prisutne u jugoslavenskom društvu, kao npr. nezadovoljstvo srpskih političkih elita politikom kneza Pavla, posebno njegovim popuštanjem Hrvatima koji su dvije godine ranije dobili zasebnu ustrojbenu jedinicu unutar kraljevine pod nazivom Banovina Hrvatska, ili nezadovoljstvo Srpske pravoslavne crkve koja se žestoko protivila pokušajima potpisivanja Konkordata, tj. međudržavnog ugovora između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana. Naravno, među onima koji su se protivili Trojnom paktu bili su i brojni jugoslavenski antifašisti.
Puč izveden 27. ožujka 1941. imat će dugoročne posljedice po budućnost Jugoslavije i jugoslavenskih naroda. Čim je dobio informaciju o državnom udaru Adolf Hitler se razbjesnio i donio Führerovu direktivu br. 25 koja je značila napad na Jugoslaviju. Upravo to će se i dogoditi 6. travnja 1941. Nakon desetak dana obrane Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala, a kralj i političko rukovodstvo napustili su zemlju. Jugoslavija je okupirana i podijeljena između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske, a u njezinom centralnom dijelu, dogovorom Hitlera i Mussolinija, nastala je Nezavisna Država Hrvatska. U slijedeće četiri godine na teritoriju Jugoslavije odvijat će se istovremeno oslobodilački i građanski rat koji će rezultirati s preko milijun poginulih i ubijenih.
Sve nastavke serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte OVDJE.