Danici Radić (65) iz Imotskog su prije 31 godinu transplantirali jetru, a prije toga je većina domaćih liječnika za nju imala loše prognoze. Naime, ona je morala "potegnuti" sve do američkog Dallasa kako bi dobila liječnički tretman koji zaslužuje kao i novu jetru. Kako piše Slobodna Dalmacija, ovo je priča o borbi za život bez predaje, priča o ljubavi Danice i njezina supruga Ivana Radića (71) i priča o Danici koja je pod svaku cijenu tih osamdesetih godina prošlog stoljeća željela podići i odgojiti svoje dvije kćeri, Martinu Radić (39), udanu Šunjić, danas poznatu splitsku odvjetnicu, i njezinu sestru Anu Radić (38), udanu Vuković, ekonomisticu iz Splita.
Usto, Daničina priča pokazuje da se niti u vrijeme Jugoslavije baš kao danas u Hrvatskoj kod liječnika nije moglo bez "štele" te da se malo toga promijenilo. Borba ove hrabre 65-godišnjakinje počinje 1982. godine, tek godinu dana nakon rođenja druge kćeri. Danica kaže da su prvi simptomi koje je osjećala bili umor i velika potreba za odmaranjem, što su neki pripisivali njezinoj lijenosti.
Potraga za dijagnozom
Članovi obitelji nisu joj vjerovali kada je riječ o bolesti. Njezinu potrebu za odmaranjem smatrali su lijenošću. Nisu vjerovali da joj je loše. U to vrijeme radila je u Pošti te svom stanju nije pridavala previše pažnje. Isprva nije htjela otići vaditi krv, no naposljetku je to ipak napravila.
"Nije mi se dalo vaditi krv jer sam mislila da mi nije ništa. Ipak, na nagovor jedne moje kolegice odlučila sam otići. Čim su mi izvadili krv, odmah su me ostavili u bolnici. Na svu sreću, tada me je moja rodica spojila s dr. Bogdanom Petrovićem, koji je tada radio u bivšoj Vojnoj bolnici (danas Križine), a taj susret s njime kasnije će se za mene pokazati kao sudbonosan i spasonosan. I tada, kad sam taj put izvadila krv, počinje golgota za mene, moga muža i moje dvije kćerkice, moje dvije princeze", ispričala je Danica Slobodnoj Dalmaciji.
Nakon prvog pregleda i vađenja krvi 1982. godine, liječnici iz Jugoslavije i Velike Britanije pet su godina pokušali dijagnosticirati Daničinu bolest. Budući da u Splitu nisu mogli utvrditi što se s njom događa, odlazila je i na preglede u Beograd, ali i u Kraljevsku bolnicu u Londonu kod liječnice Sheyle Scherlock, svjetske stručnjakinje za bolesti jetre. U London je pak dospjela preko dr. Drage Štambuka, poznatoga gastroenterologa, koji je kasnije bio, i još je, hrvatski diplomat, odnosno veleposlanik u raznim državama svijeta. Spomenuta dr. Sherlock utvrdila je da je riječ o primarnoj bilijarnoj cirozi jetre.
Liječenje u SAD-u
U tadašnjoj državi Danici liječnici nisu mogli pomoći. Mnogi nisu bili niti upoznati s njezinim stanjem i bolesti. Pregledavali su je i na Rebru i u današnjem Merkuru i Danica se često osjećala poniženo jer su je liječnici ispitivali je li alkoholičarka. Loše se osjećala i loše je izgledala - koža joj je bila žuta, a izbili su joj i plikovi po tijelu te je imala svrab. Nije bilo druge, Danica je morala čekati na transplantaciju jetre. Nakon Velike Britanije, odlučila je otići na pregled i u SAD. Njezin pregled "preko bare" organiziran je preko "veze" jer drukčije nije išlo. Njezin stric stupio je u kontakt s liječnikom iz Švedske Goranom Klintmalmom, koji je radio u Baylor University Medical Centru i koji joj je rekao, kad je vidio nalaze, da odmah može doći u Dallas na liječenje.
"Amerikaci su tražili polog od 240 tisuća američkih dolara da bih mogla doći u SAD na liječenje. I tada počinje moja drama. Tadašnji SIZ nije htio potpisati papire za put na liječenje u SAD, jer su rekli da ću umrijeti i da mi nema spasa. Tadašnji šef SIZ-a u Splitu rekao je mome Ivanu da oni to neće platiti jer da tog novca jednostavno nema. Rekli su da im je žao, ali da ću ja jednostavno umrijeti", govori Danica.
Daničin muž Ivan poludio je od brige i preko svog punca sređuje potpisivanje papira u SIZ-u. Prije nego što je SIZ potpisao papire za SAD, Radići su "vodili rat" sa splitskom bolnicom jer su njeni liječnici odbili potpisati medicinsku dokumentaciju za Danicu, bez koje ona ne bi mogla ići u SAD.
"Papire za put trebali su potpisati ovi u Splitu i s Rebra. Na Rebru su odmah potpisali, a u Splitu su odbijali. Da bih nagovorio splitske gastroenterologe da potpišu te papire, kod njih je sa mnom bio i prof. dr. Ante Petričević, bivši predstojnik Klinike za kirurgiju KBC-a Split. No, ni njegov autoritet nije pomogao. Gastroenterolog koji je tada bio šef Gastroenterologije na Firulama rekao je: 'Nemamo tu što potpisivati, njoj nema spasa, to je samo bacanje novca.' Kako nam je sat otkucavao, više nismo znali što činiti pa je te papire potpisao dr. Bogdan Petrović iz Vojne bolnice. On je preuzeo potpunu odgovornost. Nakon toga, ti su potpisani papiri otišli na višu instanciju u Beograd, gdje je proradila jaka 'imotska veza', i onda smo 27. rujna 1988. moja Danica i ja odletjeli u Dallas", ispričao je Daničin suprug Ivan.
Transplantacija
Nakon što su papiri u SIZ-u bili potpisani, Radići su se avionom iz Jugoslavije zaputili u SAD. Preko PBZ-a u Chicago je stigao depozit iz bivše države i "operacija" spašavanja života Danice Radić mogla je početi. Nakon što su došli u Dallas, Danica je dobila "biper" koji bi zvonio kada bi se pronašao donor za njezinu jetru. Danica je proživljavala neizvjesnost, a sudbonosni poziv stigao je 23. listopada 1988. godine.
"Kleknula sam ispred slika svojih djevojčica i rekla: 'Gospe moja, sad ili nikad.' Nikad nisam mislila da ću umrijeti, uvijek sam bila optimist, i kad mi je bilo najteže. Htjela sam se vratiti svojim kćerima, odgojiti ih, uputiti ih u život i brinuti se o njima", prisjetila se Danica.
Operirana je istog dana, donor je bio američki mladić, sportaš, koji je poginuo u automobilskoj nesreći, a operacija koju su izveli dr. Goran Klintmalm, dr. Bo Husberg i dr. Robert Goldstein trajala je sedam sati. Nakon sedam dana otpuštena je iz bolnice u bungalov gdje je bila smještena. Nakon dva dana imala je reakciju na jetru, odnosno, njezino tijelo ju je počelo odbacivati. Liječnici su joj dali neke lijekove i bilo joj je bolje. U ožujku 1989. godine vratila se u Jugoslaviju. Cijeli Daničin boravak u SAD-u bivšu je državu koštao 120 tisuća američkih dolara. Nakon povratka iz Amerike, njezino liječenje preuzeo je opet dr. Petrović, a danas se za nju u KBC-u Split brine dr. Josipa Radić.
Nažalost, Danica nikada nije upoznala svog donora iako je to htjela. No, s liječničkim timom iz Dallasa se i dan danas čuje jer oni doslovno prate njezin život. Inače, o ovoj nevjerojatnoj priči Slobodna Dalmacija je pisala 5. ožujka 1989. godine, dakle prije nešto više od 30 godina, kad se Danica Radić vratila iz Dallasa u splitsku zračnu luku. Nije poznato je li Danica Radić rekorderka kada je u pitanju život s transplantiranom jetrom, ali jedno je sigurno - unatoč mnogim prognozama ona tako živi 31 godinu.
