Ako pratite trenutne mobilizacije u dvije najveće političke stranke u Hrvata, ako uopće imate želudac gledati svu tu vojsku političkih profitera, ulizica, beskičmenjaka i oportunista, nije vam promakla jedna singularnost. Kod obje strane primjetna je slična paradigma posebno oko nacionalnih interesa i pseudoreligijskih dogmi, kao što je Domovinski rat, Hrvatska država koja je iznad svega, pa i njih, kultura odane birokracije koju se namjerava još dodatno mobilizirati oko stranačke potpore i jasno, mediji koji izdašno prate aktualne lidere u njihovom putu ka novim mandatima.
Da kojim slučajem odstupim, kazat će vazda gladnim novinarima Andrej Plenković, dok iza njega stoje glave uglavnom bez vrata što je nusprodukt ovih trideset godina lagodna života, HDZ će postati nacionalistička zvijer, koju kako veli sam premijer, jedino on kroti i obuzdava.
Stisni 'nula' ako samo šutite iza vođe
Pažljivo pripremljeni, s danonoćno uvježbanim istim mantrama, njegovi odani sljedbenici ponavljaju isto. Površinska retorika, kao snimljene poruke teleoperatera koje ste prisiljeni slušati dok čekate da vam se tkogod javi, pa morate pritisnuti tipku dva za paranoidni anti – komunizam, ili tipku tri za shizofreničnu potporu braniteljima, tipku četiri za naše Hrvate u Bosni i Hercegovini ili nulu ako samo blesavo šutite iza svog jedinog vođe. Kojeg ćete zamijeniti novim čim vam bude jasno kako je ovaj politička lešina oko koje se već skupljaju medijske i stranačke hijene.
VEZANI ČLANCI
- Perje bi tek moglo početi letjeti: Penava upozorava na 'crnog labuda', a i Kovač spominje 'ptičice'
- Brčkanja u HDZ-ovu loncu sve su jača: Pogledajte tko sve javno podržava Plenkovića
Da je HDZ tragedija ovog naroda poznata je stvar, nemoćan da se odvoji od svog fundamenta koji se uglavnom sastoji od korupcije, kriminala i jeftine demagogije, taj pokret danas zatvara svoj tridesetogodišnji krug pod parolom egzistencijalne bezuvjetnosti, drugim riječima nakon mene slijedi vam biblijski potop što je praktički postala osnova nove kamapnje Andreja Plenkovića za predstojeće unutarstranačke izbore. Tragikomika onih koji ga dočekuju i odčekuju, njihova paradna vjernost koja se za sada čak i ne suzbija, te izvire iz tih lica kao lica djece koja očekuju sladoled, zapravo je funkcija samog aparata za kroćenje stranačke mase kojoj se šalje jasna poruka što i kako se namjerava s odmetnicima.
Racionalizirajući iracionalno, kako bi se zapravo sve svelo na zadovoljavanje potreba želi se pokazati nešto što se zapravo nikada ne namjerava napraviti, a to je jedinstvo o kojem blebeće premijer, koji tobožnjom skrbi zapravo razara i šalje jasnu poruku kakve sve margine očekuju one koji u paradnim uniformama i ulizivačkim klanjanjima ne dočekaju svog vođu. Tim je činom pojedinac u toj nesretnoj stranci, koja je nesreća od svog začetka, metaforički opljačkan, paradoksalno uvjeren kako je na doživotnoj skrbi. Samovolja koja proizlazi iz ega i narcizma potpuno svjesna kako računa na najniže ljudske porive kao što su opstanak, kompleks manje vrijednosti, oblik je mentalnog nasilništva i u tom segmentu je uglađenom, smirenom, proeuropskom gospodinu premijeru ta vrsta nasilništva uvijena u celofan - modus operandi.
To svakako treba imati na umu ovih dana kada su tenzije u HDZ-u dovedene do usijanja i kada vođini aparatčiki šire paničan strah od desničarskog udara na premijera. Ta retorika koristi se iz dana u dan, sirovo kako već drugačije ne znaju potkapacitirani vazali, ili metaforički kako je to opisao župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban "brodom koji će se opasno nakriviti, a za koji se iskreno boji kako će se bez kapetana (op. premijera) u konačnici i potopiti". Ta strategija nije nikakva novost barem što se HDZ-a tiče, stranke koja je uglavnom fokusirana isključivo na sebe i svoje istaknuto članstvo, drugim riječima, stranke koja spašava stranku od same sebe, no dugoročnih projekata, smislene vizije budućnosti Hrvatske ne nalazimo ni u jednoj jedinoj sekvenci što taj štetočinski politički mehanizam zapravo i ne interesira.
Što Plenkoviću daje mir? Pa Bernardić
Zabavljeni samim sobom, bez ikakvih reformatorskih motiva, a kamo li preobražaja Hrvatske u jednu mirnu, kulturnu i civiliziranu zemlju da i ne govorimo. Sprega desnih struja koje očajnički traže ovih dana potporu dok premijer kao paun lobira zemljom i strateški raspoređuje svoje vazale i plemstvo, unaprijed ima poznat rezultat, a on je kako se možemo nadati i dalje ovakvoj Hrvatskoj u kojoj vlada totalni kaos, bezakonje i potpuna rehabilitacija fašizma ili se možemo nadati Hrvatskoj u kojoj će vladati potpuni kaos, totalno bezakonje, potpuni trijumf revizije povijesti i konačno ustoličenje fašizma.
No ono što Andreju Plenkoviću daje stanoviti mir, i njegov je najjači as u rukavu zapravo je njegov oponent, šef SDP-a Davor Bernardić, čovjek za kojeg gospodin premijer unaprijed zna kako protiv njega nema šanse. I taj adut sam premijer s podsmijehom vadi iz rukava spominjući svoje oponente u stranci koji su "u Berinom rangu", a tada je, ako ga već sruše – sve moguće.
VEZANI ČLANCI
- Kako je Split postao grad u kojem neki uzmu kalašnjikov kao što normalni nose bakalar s tržnice
- Analiza predsjedničkih izbora: Donosi li sukob na desnici novog vođu ili raspad HDZ-a?
S druge pak strane imamo potpuno identičnu situaciju. Tragedija koja se dogodila SDP-u dolaskom Davora Bernardića na njegovo čelo, a svoj nukleus je imala u eri Zorana Milanovića dok je vladao istom, tu je političku stranku pomakla u klasično liberalan klijentelistički kaos u kojem se na Iblerovom trgu ista koprca. Građanski prihvatljiv nacionalizam, odsustvo svih ljevičarskih ideja, čudna sinergija s korporativnim kapitalizmom iz kojeg je uostalom sam Milanović i potekao, postali su načelima te stranke koje oni ne namjeravaju mijenjati. Zabavljeni unutarstranačkim sukobima, već unaprijed određenim ministrima po sistemu "ražnja bez zeca" gledamo iste glave bez vrata godinama dobro uhranjene kako odjednom vazalski stoje iza svog mlađahnog šefa. No pod kotlom itekako vrije.
Naime, članovi SDP-a koji imaju iti malo političkog iskustva znaju kako je za "uspjeh" i "uzlet" SDP-a najmanje zaslužan upravo Davor Bernardić. Dvije pobjede za redom, parlamentarnu i predsjedničku, paradoksalno izvojevali su ljudi koji su u samoj stranci bili njegovi žestoki oponenti, a taj čin očajnika danas ulizice u stranci krste "vizionarskim potezom", no vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
I Zlatko Komadina i Rajko Ostojić, kao i politički tajnik Davorko Vidović savršeno dobro znaju kako svojatanje pobjede koju uporno izvršava njihov mlađahni šef samo još više potpiruje nezadovoljstvo tzv. Milanovićevih ljudi kojima kompromis i "status quo", koji je trenutno na snazi, samo služi za pregrupiranje. Da je tome tako govori nam činjenica kako se netom iza veličanstvene pobjede Zorana Milanovića u koordinaciju tima koji se priprema za parlamentarne izbore nema niti jednog Milanovićevog starog kadra. Nigdje Siniše Hajdaš Dončića, nigdje Ranka Ostojića, nigdje Arsena Bauka.
Račun bez krčmara
Svojatanje dvije pobjede, ako imate iti malo političkog i bilo kakvog drugog iskustva, račun je bez krčmara, jer je Hrvatska na zadnjim izborima, parlamentarnim i onim predsjedničkim, pokazala kako joj je dosta domoljublja, dosta nacionalizma, dosta koristoljublja, revizije prošlosti i fašizma koji se na mnoge načine prelijeva i na ulice, a upravo od tih stavki sadašnji i ovakav SDP nema namjeru radikalno odustati, tj. nema se namjeru radikalno i kirurški obračunati s tim. Da Davor Bernardić nije taj koji će Hrvatsku izvući iz gliba u kojem se nalazi ako je jasno Andreju Plenkoviću, bogami je savršeno jasno i starim, iskusnim kadrovima SDP-a, koji su svjesni kako će se na parlamentarnim izborima glasovi raspršiti na ionako zbunjeno biračko tijelo koje želi drugačiju Hrvatsku, ali koje je svjesno da im takvu Hrvatsku Davor Bernardić nije u stanju i omogućiti.
Ta strategija "glave u pijesku" nije nikakva novost barem što se SDP-a tiče, stranke koja je uglavnom fokusirana isključivo na sebe i svoje istaknuto članstvo, drugim riječima, stranke koja spašava stranku od same sebe, no dugoročnih projekata, smislene vizije budućnosti Hrvatske ne nalazimo ni u jednoj jedinoj sekvenci što taji politički mehanizam zapravo i ne interesira. Zabavljeni samim sobom, bez ikakvih reformatorskih motiva, a kamo li preobražaja Hrvatske u jednu mirnu, kulturnu i civiliziranu zemlju da i ne govorimo. No u "kotlu koji kuha" još ćemo itekako imati borbe za opstanak jer se u kuloarima već Arsen Bauk nazire kao kandidat pobunjenog Milanovićevog krila koje je svjesno kako su ove dvije pobjede zapravo izvojevane HDZ-ovom politikom koja Hrvatima dobrano već ide navrh glave, a ne vizijom, retorikom i karizmom Davora Bernardića.
Ondje gdje bi se nešto trebalo učiniti, a nitko zapravo ne zna o čemu je riječ i kamo to sve vodi, dolazi do manifestacije nemoći, koja će se uskoro pokazati kod lidera koji to nije. Davor Bernardić drži se na svom položaju svojatajući tuđe pobjede i pušta da stvari idu svojim tijekom i ne usuđuje se ni s kim bilo što konkretno odlučiti, a kamo li poduzeti što je pogubna politika kojoj se ne nazire cilj, jer kada je vlastiti opstanak važniji od vizije Hrvatske kakva bi ona trebala biti, a ljudi su jasno na izborima kazali kakvom je žele, tada je sinteza tih elemenata poraz koji očekuje SDP na parlamentarnim izborima kroz koaliranje ako ih kojim slučajem i dobiju. Koalicije koje same između sebe nemaju usuglašenost kroz ideološka i svjetonazorska pitanja politička su trgovina kojoj svjedočimo zadnjih deset godina, a ona je budimo realni Hrvatsku svrstala na njeno dno.
Očekuje nas jedina revolucija koju Hrvatska zaslužuje...
Može li dublje potonuti ova zemlja s takvim ljudima i s takvom politikom? Naravno da može. Na koncu će te glave bez vrata ostati same, jer više nikoga u Hrvatskoj neće biti da puni tako masivne i zahtjevne proračune, da na svojim leđima nosi dva političara i tri branitelja, po jednog uhljeba i po jednog umirovljenika.
I tada nas očekuje jedina revolucija koju ovakva zemlja zaslužuje. Revolucija koju će pokrenuti birokrati, državni paraziti i branitelji, svi oni za koje više nitko neće raditi, jer mladosti više u njoj neće niti biti.
I tada treba uzeti kokice i uživati. Baš onako kako pjeva Mile Kekin. To će biti taj dan, to će biti taj dan, objesi 'Zimmmer frei', legni na kauč i uživaj.
