Mnogi žitelji Siska, Petrinje i Gline te okolnih mjesta stradalih u potresima koji su potkraj prošle godine pogodili Baniju, na ulici dočekuju statičare. Primili bi oni goste u svojim domovima, ali od njih ili nije ostalo ništa ili prijeti opasnost od urušavanja.
"Dolje su najveće sile, gore su najveći pomaci. Zato dimnjaci prvi padaju. Dolje su zidovi preuzeli najveća oštećenja, zato su pukli", pojašnjava štetu na jednoj kući Marija Demšić, profesorica s Građevinskog fakulteta u Zagrebu.
Ona zajedno s kolegom Marijom Urošem pojašnjava kako je centar Petrinje razoren, jer je građen prije više od sto godina od materijala koji je nakon toliko vremena izgubio sva svoja svojstva. "Možete vidjeti taj materijal se skroz trusi. I kao takav više nije adekvatan - ništa nije međusobno povezano već ga drži težina", govori Demšić za RTL.
Nema standarda, betona, ni armature
U te se zgrade nije ulagalo otkako su izgrađene prema austrougarskim standardima, koji su za ono vrijeme bili dobri, ali nisu jamčili sigurnost zgrada nakon potresa. Uz to, zgrade nisu statički ojačavane, čak štoviše, u nekima od njih su srušeni nosivi zidovi, što je dodatno narušilo statiku. Da ne govorimo o tome kako u njima nema betona i armature.
"Glavna uloga vertikalnog serklaža je da poveže sve međusobno okomite zidove, tako da oni preuzmu to potresno opterećenje - dok nisu povezani jedan ispada van i odmah ostaje značajno oslabljenje zgrade da se ona odupre kao cjelina tom opterećenju", objašnjava Uroš.
Grede su također važan dio otpornosti na potres. U petrinjskim objektima, one su uglavnom rađene od drva, zbog čega su se nakon potresa naslonile na uzdužne nosive zidove i gurnule ih na ulicu. Dodatnu opasnost predstavljaju i vijenci, odnosno ukrasni elementi, na kojima je zabilježeno dosta štete i nakon potresa u Zagrebu.
"Svi ti ukrasni elementi bi se trebali ukloniti ili dodatno pridržati sa stražnje strane kako ne bi pali, jer što su na višoj etaži predstavljaju veću opasnost jer su gore pomaci najveći i onda padaju dolje. To je glavni sigurnosni problem", upozoravaju profesori građevine.
18 tona željeza za jednu kuću
Protupotresni standardi u gradnji uvedeni su nakon teškog potresa u Skopju 1964. Modernizirani su sredinom osamdesetih, a potom i 2005. A kako izgleda kuća otporna na potrese zna građevinski inženjer Mario Klokočki, koji upravo na karlovačkom Dubovcu gradi jednu za sebe i svoju obitelj.
"Svi ovi kutovi, ovi blokovi su protupotresni, punjeni iznutra betonom i armaturom. Gore su horizontalni serklaži i grede, sve je puno armature. Svaki zid je omeđen betonom, svaki početak zida i spoj, svaki kut je armirani beton unutar ove cigle", opisuje Klokočki i dodaje kako je u kuću ugrađeno 18 tona armature.
Sve je po standardima, koji u mnogočemu prate današnju gradnju, materijale, ali i trendove. "Danas se traži open space, što otvorenije. Tu je recimo otvoreno cijelo prizemlje i to treba napraviti jedinstveno. Zato se koristi beton i ploče s pojačanjima koji mogu izdržati takav raspon. Drugačiji način života iziskuje drugačije tlocrte", smatra projektantica Martina Kinkela.
Nužna statička obnova starih zgrada
Posljednjih nekoliko godina, građevinski inženjeri upozoravaju na to da mnoge stare i neobnovljene zgrade ne mogu izdržati jake potrese. Nakon što su napravili procjenu rizika u slučaju potresa magnitude veće od šest stupnjeva u Zagrebu, ostali su šokirani rezultatima. Čak 20 posto zgrada ne bi izdržalo, a broj mrtvih bi, ovisno o dobu dana, mogao biti i nekoliko tisuća. I prije banijskog potresa, stručnjaci su upozoravali kako se centar grada mora statički ojačati.
"Mi nemamo razvijenu svijest o tome. Kad imate razvijenu svijest i radite rekonstrukciju, ne razmišljate samo o svom stanu nego o cijeloj zgradi i energetska obnova kad se radila. Da smo bili osvješteniji - mogli smo paralelno raditi seizmička ojačanja. Dvadeset posto bi bila skuplja investicija, ali ne bi radili dupli posao", izjavio je još nakon potresa u metropoli Josip Atalić s Građevinskog fakulteta u Zagrebu.
No, dosad to nitko nije čuo. "To je skupo i komplicirano, ali bar treba krenuti sa strategijom takve obnove. Vidjeli smo da je fond zgrada u Hrvatskoj jako loš i star i ne ulaže se u njihovo održavanje. Mi smo radili analize rizika i vidjelo se da to sustavno ne funkcionira, da su zgrade jako osjetljive i da bi trebalo nešto napraviti. To je komplicirano, ali kroz 10 do 30 godina se taj fond može zaštititi i pojačati", uvjeren je Uroš.
Zagrebački i banijski potresi pokazali su da su stručnjaci ovog puta bili u pravu. Trebalo ih je samo poslušati.
