Poslovično nezainteresiran za bilo kakav oblik empatije prema ovoj državi i njenim dužnosnicima, kao okorjeli "jugoslavenčina" koji sličnu sudbinu dijeli s čitateljima sličnih predispozicija, nisam mogao ovih dana ne osjetiti nedopustivi oblik suosjećanja s jednim od istaknutijih članova kriminalne organizacije koja vodi ovu zemlju za koju sam potpuno ravnodušan.
Fascinantnom dosljednošću, koja poslovično ne štiti niti mentalno zdravlje svojih sugrađana, a kamoli javni interes od zlouporabe mikrofona gurnuta pred njušku, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman povodom 30. godišnjice međunarodnog Hrvatske istaknuo je da je ista, dakle Hrvatska – uspješna priča.
Već na prvi pogled, pukim čitanjem naslova spomenute izjave, bogato ukrašene licem koje diskreditira bilo kakav oblik inteligencije, dalo se naslutiti da bi ostatku populacije moglo trebati sredstava za smirenje kod daljnje konzumacije intervjua sa spomenutim ministrom osim, dakako, ako niste lišeni osjećaja prema bilo kakvom spoju "uspješne priče" i zemlje nastale iza raspada Jugoslavije, kao što je recimo potpisnik ovih redaka koje čitate.
Uspješnu priču, nadopunio je u daljnjem izlaganju Grlić Radman spominjući i svoju obitelj, pa smo saznali da on i njegova djeca, koja su rođena nakon proglašenja samostalnosti, sigurno mogu biti sretni u ovoj državi.
Hrvatska je uspješna priča koja može biti uzor svim ostalim državama, nadopunio je samozadovoljno Radman i, vjerujte mi, nakon trideset godina ove "uspješne priče", ja sam po prvi put osjetio stvarno zadovoljstvo njome. Drugim riječima, neopisivom srećom ispunilo me saznanje da je tako uspješnu u još uspješniju budućnost vode ljudi kao što je Gordan Grlić Radman.
Da se mene pita, a nažalost me se ne pita, ja bih Gordanu Grliću Radmanu, osim vanjskih i europskih poslova, ponudio i gospodarske funkcije, najbolje ekonomiju. S takvim ministrom na čelu, ova bi "uspješna priča" zasigurno još uspješnije došla svom kraju, ali ponavljam na žalost onih koji dijele moju sudbinu, mene se takve stvari ne pitaju.
Energičnom kritikom, ili svečanom obranom zdravog razuma naime, u slučaju kriminalne strukture koja od osnutka "uspješne priče" koristi istu isključivo za privatne potrebe svojih istaknutih članova i trajno očuvanje vlasti kroz mrežu korupcije i namirivanja podobnih, uključio bih se u masu mojih sugrađana koji ovu državu ili priznaju ili drže ozbiljnom tvorevinom.
U takvu zamku naravno da ne namjeravam upasti, pa od mikrofona do mikrofona, od afere do afere koju sada već proizvode na dnevnoj bazi, mogu samo konstatirati da javno podržavam spomenutog ministra jer je pouzdani čimbenik kako ova "uspješna priča" može što prije i završiti.
Zašto je to od iznimne važnosti, donosim vam krunski argument. A to je da je jednu "uspješnu priču" Gordan Grlić Radman već ostavio iza sebe u prahu i pepelu, a ona se zvala - vjerovali mi ili ne – Jugoslavija.
Kada je Grlić Radman ispunio svoju imovinsku karticu, ispostavilo se da je najbogatiji ministar valjda u povijesti svemira, a većinu svoje imovine stekao je – darivanjem. Da, dobro ste čuli, osim kućerka vrijednog 9,28 milijuna kuna, darovnim ugovorom ministar Radman dobio je i stan u Zagrebu vrijedan oko milijun kuna, kuću u Strmcu Stubičkom vrijednu pola milijuna, te nekretnine na Privlaci približne vrijednosti.
Ministru Radmanu, naime, otac Ante je za vrijeme Jugoslavije bio istaknuti član Partije koji je bio direktor Agroproteinke koja je 1993. godine privatizirana i čiji je, u jednom trenutku, bio i većinski vlasnik.
Nije li s toga neozbiljno očekivati da će Gordan Grlić Radman svojim sposobnostima pridonijeti bržem okončanju i ove "uspješne priče" i nije li nerealno očekivati da će barem u doglednoj budućnosti svojim iznimnim talentom uspješno i ovu "uspješnu priču" dovesti do njenog ekonomskog, društvenog i državotvornog kraja?
Ja odgovorno tvrdim. I ako me već vučete za jezik zašto ga hvalim, da hoće. Gordanu Grliću Radmanu stoga želim sve najbolje i kao dokazani "jugoslavenčina" svoj glas i na idućim izborima dajem isključivo njemu i njegovoj političkoj organizaciji.
Jer su, vjerujte mi, samo oni u stanju ovu "uspješnu priču" dovesti do njene konačne propasti i do njenog neumitnog kraja. Zašto me to tako neizmjerno veseli upitat će me većina od vas i zašto u to tako čvrsto vjerujem?
Pa zar zemlja koja grca u siromaštvu i beznađu, zemlja u kojoj škole nemaju grijanje, a mladost iz nje bježi glavom bez obzira, ne zaslužuje Gordana Grlića Radmana? Zar ne zaslužuje da je on, po istom starom i prokušanom modelu, nekom ne daruje?
Ili znate kakav drugi i pametniji način?
*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju stav portala Rtl.hr*
