U društvu u kojem se svakodnevno omalovažavaju i uništavaju životi i zdravlje žena, u posljednje vrijeme u borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama i djevojčicama ipak bilježimo određene pomake.
- 'Nasilje protiv žena neće nestati preko noći. Kao društvo se moramo opredijeliti za nenasilje'
- Glas struke: 'Država treba preuzeti svoj velik komad odgovornosti za razinu nasilja u društvu'
- 'Nema društvenog života bez sukoba, no rješenje nije u ludoj ambiciji da se ukloni drugu stranu'
U proteklih godinu dana u Hrvatskoj smo svjedočili procesima otkrivanja nasilja nad ženama i djevojčicama kao društvenog problema i tri uspješne kampanje koje su mobilizirale građanke i građane u borbi protiv nasilja prema ženama: #Prekinimošutnju, #Spasime i #Pravdazadjevojčice.
Podsjetimo, Udruga Roda – Roditelji u akciji je kroz inicijativu #Prekinimošutnju prikupila svjedočanstva žena iz hrvatskih bolnica. Žene su po prvi put progovorile o iskustvima u ginekološkim ordinacijama i rađaonama te time ukazale na strukturni problem nasilja prema ženama u sustavu zdravstvene skrbi.
Kao reakcija na slučaj obiteljskog nasilja na Pagu, pokrenuta je inicijativa #Spasime, a nakon prosvjeda u Zagrebu osnovan je i fond za direktnu pomoć žrtvama nasilja te su usvojene i zakonodavne izmjene. Poruke nulte tolerancije na nasilje ušle su u javni prostor, a za fond je doniralo više od 40.000 građanki i građana.
U listopadu ove godine u kampanji #Pravdazadjevojčice u 15 gradova Hrvatske građanke i građani su prosvjedima i akcijama pružili podršku ženama koje su preživjele seksualno nasilje te jasno poručili da vjeruju žrtvama seksualnog nasilja i da im je dosta institucionalnog nasilja kroz koje žrtve nerijetko prolaze.
Kroz ove tri kampanje žene su napravile prvi korak od šutnje do promjene, glasno su progovorile o iskustvima o kojima su do tada šutjele. Još jedan korak napravili su i građanke i građani koji su ih podržali, i to tako što su prepoznali problem nasilja nad ženama i glasove žena koje su tražile podršku.
- (Ne)moguća misija: Može li Hrvatska po uzoru na Novi Zeland imati 'proračun blagostanja'?
- 'Da smo tamo gdje bismo trebale biti, ne bismo danas živote i zdravlje branile na ulici'
Zakonodavnim promjenama koje su ušle u saborsku proceduru napravljen je još jedan korak u pravom smjeru, no put je dug, a svaki korak važan, uključujući i procjenu učinjenog te onog što tek slijedi. Stoga, da bismo sagledali o kakvim političkim i društvenim učincima govorimo te što su daljnji koraci, razgovarali smo s Paolom Zore i Sanjom Kovačević iz Platforme za reproduktivna prava, koja u suradnji sa Zakladom Solidarna uz podršku inicijative #Spasime organizira u utorak javnu tribinu 'Svijet po mjeri djevojčica' o borbi protiv seksualnog nasilja.
''U posljednje vrijeme svjedočimo probijanju zida šutnje i
pokretanju promjene, u prvom redu tako što je nasilje nad
djevojčicama i ženama postalo relevantna društvena pa i politička
tema. Svjedočanstva koja su stavljena pred lice javnosti kroz
kampanje #prekinimošutnju o nasilju nad ženama u bolnicama u
sferi reproduktivnog zdravlja i #spasime - o obiteljskom nasilju,
razotkrila su razmjer i brutalnost nasilja kojemu su žene
izložene u svim sferama svoga života'', za Vijesti.hr istaknule
su Zore i Kovačević.
''Javnost je vidjela i čula da su u velikoj mjeri zdravstvene
institucije koje bi trebale skrbiti o ženskom zdravlju doslovno
mučilišta za žene, da je obiteljsko rodno uvjetovano nasilje, a
obitelj je i dalje u najvećoj patrijarhalna društvena
institucija, mnogo češće nego što se to usudilo i pretpostaviti
te da su pritom žene ne samo nezaštićene od strane institucija
države, već te institucije samo perpetuiraju obrasce koji vode do
nasilja, štite nasilnika, a ne žrtvu, a time ga i same vrše'',
upozoravaju.
''Vidjelo se to u slučaju nasilja u Zadru, a javnost je na brutalnost seksualnog nasilja kao i na nečovječni postupak i odluku zakonodavnih institucija prema žrtvi reagirala snažno i burno i pokrenula veliki protest koji nas je okupio diljem Hrvatske u kampanji #pravdazadjevojčice'', podsjećaju Zore i Kovačević.
Kao
prvi važan rezultat izdvajaju pokretanje zakonodavnih
promjena u smjeru poboljšanja položaja žrtve u okviru
kaznenog postupka: ''Premda su standardi usvajani tijekom
proteklih desetak godina kroz brojne međunarodne dokumente,
uključujući i EU direktive, položaj žrtava rodno uvjetovanog
nasilja u pravosudnom sustavu je do sada uglavnom bio samo
mrtvo slovo na papiru''.
Stoga upravo tu leži i najveći izazov: kako doći do pune
implementacije ratificiranih relevantnih akata i usvojenih
zakona. Naime, prije nešto više od godinu dana na snagu je
stupila Istanbulska konvencija, ''no do njene potpune provedbe
čeka nas dug put, koji će uključivati edukaciju svih karika u
sustavu i mnogo više novčanih sredstava iz proračuna za njenu
provedbu i osiguravanje adekvatne pomoći i podrške žrtvama rodno
uvjetovanog nasilja nad ženama. Platforma za reproduktivnu pravdu
zagovara i uvođenje obrazovanja za rodnu ravnopravnost u školski
sustav što je svakako velik izazov, ali smatramo ga nužnim
za stvaranje pravednijeg društva u svakom smislu'', naglašavaju.
Pri tom treba imati na umu da je problem globalan i da u različitim društvima ima različita lica. ''U Hrvatskoj kao i drugdje djevojčicama se šalje poruka da su manje vrijedne i manje važne i istodobno djevojčice gledaju omalovažavajući odnos prema ženama i djevojkama, gledaju dehumanizaciju i objektivizaciju žena i iz tih iskustava grade svoje identitet, sustav vrijednosti i sliku svijeta. Stoga, kada govorimo o Pravdi za djevojčice, govorimo o dubokoj transformaciji društva prema načelima ravnopravnosti i nenasilja i kada bismo izgradili svijet po mjeri onih najranjivijih, a to su djevojčice, to bi bolji svijet za sve'', napominju Zore i Kovačević.
Iako, kažu, ima dobrih praksi u različitim zemljama, i iako se
neke od njih pokušavalo
primijeniti i u Hrvatskoj, poput rada na promjeni stereotipnih
prikaza žena, preventivnih programa vezanih za nasilje i slično,
''ovdje se ne radi samo o tome, nego o promjeni društvenih odnosa
koji bi stvorili društvo koje nije temeljeno na eksploataciji i
hijerarhijama temeljenima na rodu/spolu, dobi, rasi, klasi i
slično, a koje eskaliraju u nasilje koje pogađa djevojčice u
obliku femicida, seksualnog nasilja, trgovanja zbog seksualne
eksploatacije, ugovorenih i maloljetničkih brakova, uskraćivanja
obrazovanje ili zdravstvene skrbi i stavlja ih u posebno rizičan
položaj u trenucima kriza kao npr. izbjegličke krize''.
Stoga je, ističu, rad na promjeni društvene svijesti izuzetno važan. Naime, ''i prema recentnim događajima vidjeli smo da je svijest slaba, odnosno da reagiramo kada je riječ samo o izuzetno teškim slučajevima nasilja što pokazuje da smo kao društvo neosjetljivi na nasilje i neosviješteni o nasilju, a posebice o nasilju kao strukturnom problemu vezanom uz odnose moći i povezanosti blažih oblika nasilja, koje toleriramo, s onim težima''.
''Jednako tako vidjeli smo niz reakcija koje su nasilje umanjivale ili relativizirale, ili čak negirale, tako da je jedna od najvažnijih promjena koje su se dogodile u protekloj godini suočavanje s nasiljem i strategijama negiranja nasilja, posebno strukturnog nasilja kroz korištenje moći koje proizlazi iz tih struktura. Sjetimo se obrane institucija kroz 'pravila struke', 'zaštite prava žrtava','neovisnosti pravosuđa', koje su korištene za napad na žene ili medije. U tom smislu, kada govorimo o nasilju, obrasci i strukture koje stoje iza njih, vidljiviji su nego ikad prije, a to je dobar početak'', zaključuju Zore i Kovačević.
Borba je, pokazuje se opet iznova, trajno stanje jer za prava se
treba izboriti, a boriti se treba i da bi ih se očuvalo te
unaprijedilo na čemu dugi niz godina rade neke žene i
feminističke grupe, a mijenjaju se oblici, metode i naglasci.
Upravo o tome bit će riječi na sutrašnjoj javnoj tribini u
zagrebačkom KIC-u na kojoj će Julia Santos
iz Španjolske, Ana Campanile iz Italije,
Tatjana Nikolić iz Srbije te Josipa
Tukara i Paula Zore iz
Hrvatske govoriti o denormalizaciji seksualnog
nasilja.
Podsjetimo, tek od 70-ih godina prošloga stoljeća
kriminalizirano je silovanje u braku, a zadnjih godina se gubi
distinkcija između spolnog odnosa bez pristanka i silovanja. S
druge strane, tu je i omasovljenje pokreta protiv
seksualnog nasilja u globalnom kontekstu jer posljednjih godina
svjedočimo probijanju ove teme u mainstream i masovnim
prosvjedima u Meksiku, Španjolskoj, Indiji i mnogim drugim
zemljama, a ne treba zaboraviti ni #Me Too pokret koji se iz
Hollywooda proširio diljem svijeta.
Tribina na kojoj će se razgovarati o političkim i društvenim posljedicama ovih pokreta, odnosno o tome što se promijenilo i koji još uvjete treba ostvariti da bi djevojčice diljem svijeta odrastale sigurno, bit će prigoda pogledati i dokumentarni film ''Dogodilo se ovdje“ (It Happened Here, 2014), režiserke Marjorie Schwartz Nielsen, koji tematizira seksualno nasilje na kampusima u Americi. Pet djevojaka svjedoči o vlastitom iskustvu seksualnog nasilja te apatiji, nepovjerenju i posramljivanju nakon toga, ali i kako su našle način da ipak učine promjenu.
Tribina i projekcija dokumentarca održavaju se u sklopu 17. Human Rights Film Festivala i kao dio "16 dana aktivizma" međunarodne kampanja koja je počela na dan Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i trajat će do 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava.
Odgovornost je cijelog društva prema ženama koje su prekinule šutnju i progovorile o svojim iskustvima da ih se ne ostavi same te da prekinutu šutnju pretvori u društvenu i institucionalnu promjenu, ističu organizatorice i poručuju da iako su mogućnosti i snaga pojedinaca i pojedinki različiti, svaki korak doprinosi putu prema društvu u kojem će ravnopravnost i nenasilje biti temeljne vrijednosti.
