Orem kamenbrazdu, dugu preko smrti, kao kiša sigurnu. Nikad mi se nebom išetala nije ovako vitka, kao carica neba povela je dvorkinje dvije, dvije duge sjenke. Zašto je došla? Sumnje da mi otjera? Trijumf oranja prikaže? Blagoslovi me rosom svih sedam boja? Ili da se gašenjem njenim osvjedočim kako je zaludna i čežnja mog znoja? I pređe u znoj mi na trepavicama. Naoštrih plug i nastavih brazdu tvrde kore. Da orem do rasapa pluga, do posljednjih sjedina, do posljednje mi zore. A slutim, crna duga već ide, u crnom spektru mi nosi kraj.
Oračeva duga jedna je od najljepših poema mog djetinjstva. Jedne davne zore čitao mi je djed dok smo zajedno čekali sunce da izroni za planinu koja se nadvila nad mali dolac, još manjeg mjesta srca moga. Tu poemu čitao je tada još vitalni starac držeći u rukama grumen prhke, crne zemlje koja je poput vala izronila iz brazde. Ispod pluga koji je vukao crni at. Djedov ponos, mrkov divlje ćudi i hira koji bi zbacio svaki ural i svaki plug s leđa, ako nije bio stavljen djedovom mi rukom. Do tog malenog dolca došli bi još mrakom i pozdravljali bi noć dok su se prvi zrikavci radovali jutru.
Pospan i još pun sna jahao sam crnog konja robusnih nogu i leđa dok bi djed išao preda mnom s ularom i plugom zabačenim za leđa. Tu sliku starca i djeteta s crnim atom koji je divljom grivom pokrivao oči upotpunili bi na cesti prvi pekari koji su mirisali na znoj i brašno, i noćna smjena iz obližnje duhanske stanice pored koje smo morali proći da bi makadamom i kozjim putem došli do malenog dolca. Kolopet suhozida koji su bili pomno raspoređeni među šikarom u svitanje nam je označavao put. Kada bi došli na našu zemlju djed bi sjeo, zapalio prvu smotanu cigaretu taj dan da zajedno dočekamo zoru. Na akmenu živcu pod kojim je spavao crnostrik, na izvoru vode koja je natapala crnu zemlju i na koju bi noću pojile se vile, stavio bih djedov stari demižon s crnim vinom i omotao se dekom čekajući da prve zrake sunca obasjaju kamen, obasjaju raštiku.
Bio je Uskrs.
Miris prošlosti i ružmarina
Uskrs koji smo dočekali u maloj crkvi koja je mirisala na prošlost i ružmarin. Djed je obukao svoje najbolje odijelo, natjerao me onako musava da se okupam i pričestim, i ja sam cuclao hostiju bez okusa koja mi se zalijepila za nepce. O Uskrsu djed bi timario konje i pripremao ih za polje. Svoje zlato, žuti plod zemlje s kojom je bio tako povezan, spremao je za sadnju. U čistom četvrtku prije Uskrsa. Ni utorak, ni petak, ni srijedu. Promatrao je oblake kako plutaju po nebu, pa bi zadovoljno zaključio da je vrijeme. U četvrtku prije Uskrsa sve zasađeno će proklijati. Krumpirovu „cimu“ neće napast crvi, niti se treba bojati mraza, govorio je dok je zemlju škropio posvećenom vodom koju je ponio iza mise. Luk neće biti gorak, krumpir mekan i pun vode. S posljednjim danima velikog posta, djed je molio i govorio mi kako rad nije grijeh. Na Čisti Četvrtak izvadio bi jaja ispod naših nesilica i odnio ih onako topla zorom baki u ruke. Na zemlju se ide zadnjim mrakom, da bi se zemlju prekopalo zorom, dok je još vlažna od noći, dok je još sunce nije taklo, dok je još meka od tabana vila koje su plesale na njoj pored izvora vode na mjesečini.
Zarekao sam se da ću se jednom iskrasti iz kuće i otići sam na dolac o Uskrsu, kada se vile kupe i jate, ali nikad nisam smogao hrabrosti da sam i po mraku zaputim se u planinu. Trebalo je proći pored crkve i groblja, a tamo su se po predanjima baš oko ponoći znale događati čudne i neobjašnjive stvari. Jednom nam je pričao djed dok smo u noć sjedili na kominu i slušali kako vatra pucketa kako je jedan iz sela otišao o ponoći pred Uskrs na groblje, a jedan što se vraćao iz duhanske stanice čuo ga kako umire u samrtnom hropcu. Ujutro su zaključili da se ugušio od straha, da mu je srce od jeze prepuklo jer mu kliznuo štap i zveknuo o mramor, a on se nasmrt prepao. Tako su ljudi govorili, ali djed je tu priču okrenuo uz žeravicu da su mu se oči sjale. Kažu ljudi od štapa, a ne od jedne u crnini što se oko ponoći vazda pojavi na groblju i žali, žali za sinom kojeg je izgubila u ratu. Umrla mu na grobu od tuge, pa sad o Uskrsu vide je ljudi u noći kako nadvijena nad grobom sina jauče.
I zemlja i poezija
Moj djed bi o Uskrsu uvijek govorio, kada bi sjeo s ljudima na pijacu, kako ima bogu hvala da svaki dan zasadi krumpira i raštike ostalo bi dovoljno iz tog malog dolca za pola sela. I mrštio se kako mu ovi s pazara nisu slatki. „Ne mogu ih smisliti, a kamo li pod peku stavit“, govorio bi pokazujući mi ruke. Samo je sladak onaj koji sam iz zemlje izvadim, jer je moga znoja utkano u njega, pa se čovjek sjedini i sa zemljom i s tim žutim plodom koje vadi kao zlato. I vino nije htio da kupuje, pa bi ga pravio sam i u gostioni se hvalio gradacijom, bačvom koja datira još iz prošlog stoljeća i koja daje posebnu aromu tom vinu koje bi ti kao sok od šipka lijepilo prste.
Na sarnaču djed bi zahvatio studene vode iz kamena i pogledao svog mrkova koji bi podigao prednju nogu i spustio grivu. Kada bi rasporedili sjeme, sjeli bi u hlad da se odmorimo, a djed bi smotao drugu cigaretu polako i pažljivo, i iz grube, pletene torbe izvadio knjigu. Požutjelih korica, od vremena, znoja i zemlje. Kada bi završio s čitanjem Skendera Kulenovića zaorao bi prvu brazdu.
I zemlja i poezija, i taj mir kojeg bi narušio samo udarac pluga o pokoji kamen pamtim kao najljepšu muziku svog djetinjstva. I najljepše stihove koji su joj prethodili.
„A vi ste kao zemlja koju nitko nikada obradio nije. Zemlja koju nitko nikada natopio znojem nije. Vi ste kao suha, ispucala zemlja za koju ni roda ni sunca nije, već se samo zmije u njoj kote. Vi ste ta jadna zemlja bez zemlje i bez roda, bez sokova djedova koji vam struje niz vene, sokova koje ima samo zemlja u tim rukama punim truda, pa je osjetite kao prašinu na srcu. Naoštrih plug i nastavih brazdu tvrde kore. Da orem do rasapa pluga, do posljednjih sjedina, do posljednje mi zore. A slutim, crna duga već ide, u crnom spektru mi nosi kraj.“
Bakine tople ruke
Sa Oračevom dugom napustili bi polje. Djed bi se okrenuo još jednom i blagoslovio bi ga posljednji put. Strmim putem kroz dolac uspinjali bi se prema kući, dok je mrki, crni at tresao grivom čudeći se modernom vremenu i automobilima koji bi cestom prolazili pored nas. Pred kućom čekala nas je hladna voda iz sarnača i baka koja me zvala da se operem što prije da zajedno obojimo jaja. Uskrs će, a vas dva ko dva đavla crni, prijekorno bi vikala djeda koji se smijao i prao ruke.
O Uskrsu, bez sokova djedova koji mi struje niz vene, sokova koje samo zemlja ima puna truda, ja je danas osjetim kao prašinu na srcu. Jer nestalo je u vremenu djetinjstva, nestalo je djeda i njegova crna ata, nestalo je toplih ruku moje bake koja mi je nudila pisanice. Ostala je samo zemlja koja me čeka. Da je jednom zaorem zorom, o Čistog Četvrtka, i blagoslovim.
Dok me dječje oči pune sna budu gledale kako motam cigaretu i učim ga čežnji svog znoja.
