Tvrdoglavost je energija glupana. Tim citatom Jean Paul Sartre „počastio“ je svoje sugrađane vjerujući kako je samo ljudska glupost jedina konsantna i kako je neuništiva. Ako se vodimo poslovicom kako mudrome više koriste neprijatelji, nego li ludome prijatelji, tada jasnije možemo sagledati neozbiljnost mojih sugrađana ove dane. Ništa na svijetu nije toliko opasno kao glupost koja se trudi da ima savjest, ljudski um je ograničen, ali ljudska glupost očito nije.
Ma koliko se trudili, objašnjavali i pokušavali im predočiti ozbiljnost situacije, te kako nam se lako može dogoditi scenario susjeda koji su na sličan način pomicali granice svoje gluposti, velika većina mojih sugrađana ne da se ne pridržava savjeta i uputa kako je krucijalno za njih da ostanu kod kuće, već se tim istim savjetima ozbiljno i ruga.
Štekati, šetnice, popularna balotaška okupljališta uglavnom osoba starije životne dobi, tržnice i terase caffe barova koji se koriste za okupljanja uz termosice s kavom, postala su, i držim da će me mnogo ljudi u ovoj tezi podržati, ne iskaz bunta ili tvrdoglavosti, već iskaz tipične za ovo podneblje i nepatvorene ljudske gluposti.
Ljudska glupost, ukratko, može tu populaciju u vrlo kratkom vremenu dovesti u ozbiljne probleme, ali ih naravno iz tih problema ne može i izvući. Odmora jeziku, rukama i nogama, kod naših ljudi očito nema, a zašto vam ovo govorim pojasnit ću vam u pasusima koji slijede.
Ljudi koje iznimno cijenim, (imam osobni i jako dobar razlog za to), vrijedni i humani, ljudi čiji je poziv plemenit i ovih dana iznimno opasan, imaju radnu obavezu. Njihova služba nama, glupanima, od danas ima dežurstvo na 14 dana. 14 dana, dakle, ti će ljudi živjeti u bolnici. Napomenut ću reda radi, kako ti ljudi koje osobno znam i poštujem, imaju svoje obitelji, djecu. Obitelji koje su zabrinute za njih i koje ih trebaju. Liječnici su to, specijalisti, naše medicinske sestre. 14 dana, nakon kojih moraju biti 14 dana u samoizolaciji. Kada to zbrojimo, dobit ćemo mjesec dana njihova života koji će po prirodi svog posla, ali vođeni i svojom humanošću ti ljudi biti odvojeni od svojih obitelji.
Solidarnost
Zbog njihova rada za sve nas i na koncu zbog činjenice da su ozbiljno ugroženi, ti ljudi koji se bez valjanog razloga ovih dana okupljaju na igralištima za balote, štekatima i baštama koje su zatvorene mogu se i trebaju nazvati jednom jedinom riječju, a ona je očito u našem slučaju, ako pogledate mahnitost stvaranja zaliha, paniku koja se širi društvenim mrežama, samo jedna i jedina i naziva se – glupost.
No nije naravno sve tako crno i ovih dana pratim sve ono dobro što se događa, ljudsko i plemenito, pametno i korisno i vjerujte mi kako me velika većina naših sugrađana oduševljava. Riječ SOLIDARNOST, ta lijepa riječ uz koju smo mnogi odrasli u socijalizmu, ovih dana dolazi do svoje ponovne inauguracije u naše dobrano poljuljano društvo. Da vas ne zamaram sa političarima, da vas ne zamaram sa toliko nepotrebnih i skandaloznih stvari koje bi isti morali i trebali „rezati“ ove dane kada ljudima postaje jasnije u kakvom vremenu i kakvom sistemu živimo, od Vatikanskih ugovora koji su besmisleni i od kojih bi se mogle sagraditi tolike bolnice i vrtići, do njihovih beneficija, ja ću vam pričati o ljudima koji su nas sve ove dane ako ne zadužili, ono barem oduševili svojom humanošću, radom za opće dobro, pozitivom.
Jedna rečenica posebno me se dojmila, a dramatično je izrekla jedna gospođa koja je trebala pomoć jer je starije životne dobi, i nepokretna, a kojoj su stotine mojih sugrađana ponudili uslugu, za bilo kakvu vrstu pomoći koja joj treba.
„Od devedesetih, od zamračenja i rata nismo imali ovakvu situaciju, ali vjerujem u moje sugrađane, svi zovu, nude pomoć, herojski se borimo s ovim virusom i ja sam im svima neizmjerno zahvalna. Svim tim mladim ljudima koji su došli do mene, donijeli mi namirnice, medicinske potrepštine, djelatnicima Hitne pomoći koji su u više navrata došli da me vide i mnogim drugim ljudima čija me plemenitost, poruke i dobre želje jednostavno – oduševila!“
Zovem braću.
Jednom davno ušao sam u bratstvo. Blesav kakav jesam pristao sam na Civilnu zaštitu u rasporedu iza služenja domovini, pa me bilo kakva iole veća kataklizma nije mimoišla. Bratstvo vatrogasaca posebno je na više načina, ekipe su to koje su više od familije. S tim ljudima prošao sam dobro i zlo, krštenja, samotna dežurstva, sve njihove privatne i poslovne probleme, ljudske slabosti, ali i akcije koje su mi zauvijek promijenile predodžbu o životu kao jednostavnoj činjenici.
Gasili smo veliki požar, desantirani smo na Sv. Anu na Hvaru koja je gorjela u niskom obruču makije, borova i vinograda na strmom terenu. Oboružani popularnim “brentačama” ušli smo u požar i on nas je podmuklo, kao živo biće isprva promatrao, a zatim u hipu, u nekoliko sekundi okružio. Počela je divlja borba s vatrom, jarom i šiškama koje su zujale iznad naših glava kao projektili. Pokušavao sam ugasiti brata kojeg je zahvatila vatra kada se nad našim glavama pojavio kanader i istresao galone vode po vatri, po nama, po makiji i plamtećoj borovini. Bili smo crni kao vragovi, ali nasmijani.
Zagrljeni, pili smo vodu iz “brentača.”
Taj dan shvatio sam mnoge stvari. Koliko su braća slabo zaštićena. Ne samo vatrogasci, nego i policija, a da ne govorimo ljudi koji rade u zdravstvu. Koliko nedostaje sredstava, ljudstva, opreme. Shvatio sam koliko se i kako divljački moraju boriti prvo sa svojom oskudicom, a tada i sa ljudskom glupošću. Sve naše javne službe uglavnom imaju iste probleme i nose se junački s njima. Bile one vatrene katklizme, bile one koronavirusi.
Devedesetih sam bio ponosan na svoje sugrađane. Barem one normalne koji nisu sudjelovali u sranjima. Ti sugrađani disali su kao jedno. Solidarnost, pomoć, samilost, empatija, ponos, krasili su moj grad tih dana, tih mjeseci pred pad Vukovara. Gdje je nestao taj osjećaj? Taj osjećaj zajedništva? Ljudi su se promijenili, promijenila se krvna slika grada, ljudi su postali nalik na kokoši, slabo vide i rano liježu. Ljudi, barem moj grad, biraju ljude na vlast koja nikada ništa nije uradila za njih, za moju braću, već samo za sebe.
Parade i balade. Ljudima je muka. Muka im je od svega jer su prevareni, izigrani, jer su ih zajebali. Ljudi više ne vjeruju nikom i ničem.
Ljudi u mom gradu više ne vjeruju u solidarnost u pomoć bližnjemu. Razmišljam o tim stvarima dok gledam grad bez ljudi, grad koji je pogodila kataklizma kojoj na žalost ne vidimo kraja.
I tada pogledam društene mreže.
Tisuće poruka, tisuće prijedloga, nudi se pomoć, smještaj, prijevoz, ljudi zovu sa svih strana i nude se da pomognu mojoj ljudima koji ne mogu, ili ne smiju izaći. Muka mi je i na samu pomisao, ali možda nam je svima trebala ova kataklizma. Da se resetiramo svi. Da shvatimo koliko jedni drugima značimo kada je prijatelj, susjed, brat u nevolji. Da shvatimo koliko se zapravo trebamo, a samo mislimo da se mrzimo, i da smo podijeljeni.
I tada nam se dogodi još jedna kataklizma. Potres. Zabrinutost za sugrađane, potreba da se ljudima pomogne koji su ostali bez krova na ovoj hladnoći, empatija. Ljudskost. Sa svih strana bivše nam domovine stižu poruke podrške. Ljudi plješću u Beogradu pogođenom Zagrebu, iz Sarajeva nam stižu dirljive poruke suosjećanja. Zaboravili smo razmirice, zaboravili smo ratove, svađe, shvatili smo da trebamo biti ljudi, i shvatili smo koliko značimo jedni drugima, tek kada je prijatelj, susjed, brat u nevolji.
Čovjek je osuđen da bude slobodan"
I zato neka ovakvih sranja. Trebaju nam tu i tamo takve stvari.
Da vidimo kome smo poklonili svoj glas i povjerenje. Kakvim
ljudima. I kakvom sistemu. Dok se god povlaštene zbrinjava u
Sheratonu, a rodilje sa bebama po studentskim naseljima znat ćemo
u kakvom sistemu živimo. Dok jedni plivaju u mirisu, zlatu i
tamjanu, dok drugi žive u očaju, znat ćemo kakav smo svijet
stvorili. A kakav smo jednom imali.
Kakav smo humani jednom imali, a kakav imamo danas. I da
shvatimo da smo svi samo jedno. Dobri ljudi koji vole svoj grad,
svoje susjede, svoju braću, i na koncu svoju zemlju. Da smo
ljudi i da smo zahvalni, svakom onom doktoru koji mjesec
dana neće vidjeti svoje bližnje, svakoj sestri nad krevetom,
svakom vojniku koji montira poljske krevete, svakom djelatniku
Civilne zaštite koji radi ovih dana za opće dobro.
Kada sve ovo prođe ostat će samo ponos. Ponos i
onaj novi, a stari osjećaj solidarnosti. Osjećaj koji smo svi
izgleda davno izgubili. A vratila nam ga je korona, kao virus,
ali i kao opomena. Da se uvijek može drugačije, da se uvijek može
bolje, i da se uvijek može drugačije živjeti. Samo ako mi kao
zajednica tako odlučimo. A ne politika koja ovih dana shvaća da
je samo servis, a ne samodostatna i bogom dana
privilegija.
Počeo sam ovaj tekst sa Jean Paulom Sartreom, i red je da ga sa
njim i završim.
„Čovjek je osuđen da bude slobodan; jer kada je već bačen u ovaj surovi svijet, odgovoran je za sve što radi.“ Radi sebe, ali i radi drugog. Razmislite o toj rečenici kada odlučite ovih dana izaći na balote, i time obezvrijediti rad i odricanje toliko mnogo ljudi koji se žrtvuju za vas.Razmislite o toj rečenici kada ovih dana uživate u svojoj samodostatnosti, a ljudi oko vas su bez krova nad glavom.
Jer kada se svjetlo solidarnosti upali u ljudskom srcu i bogovi su nemoćni protiv toga!
VEZANI TEKSTOVI
