Autor Otvorenog uvodnika RTL.hr-a ovoga tjedna je RTL-ov meteorolog Dorian Ribarić koji se povodom Svjetskog meteorološkog dana i Svjetskog dana voda osvrće na klimatski skepticizam i sumnju u znanost u vremenu kada je sve očitiji utjecaj čovjeka na promjene klime.
Ovog smo tjedna, kao i obično 22. i 23. ožujka obilježili Svjetski dan voda i Svjetski meteorološki dan, a ovoga su puta možda i više nego inače skreće pozornost na oceane i stanje klime naše Zemlje.
Za brojne moje kolege zaposlene u državnom zavodu prilično je ovo neobična godina, u kojoj ih je zagrebački potres izbacio iz naše meteorološke kuće na Griču, a u novoj klimi vremenske će prilike biti sve izazovnije.
Taman kad sam pomislio da smo klimatski skepticizam ostavili u 2010-ima, čini se da je općenito sumnja u znanost i znanstvene metode još porasla, osobito na društvenim mrežama.
Prognostičari su već malo “oguglali” na svakodnevne sumnje, jer su između ostalog već u startu u gubitničkoj poziciji. Svijet je naime vrlo osjetljiv na promašaje, a sličnom su se problemu našli i epidemiolozi, a ta je znanost puno manje egzaktna.
Kaotična atmosfera
Naime, u sustav kratkoročne prognoze vremena ulazi jako puno elemenata, a oni jednostavno ne mogu biti apsolutno točno izmjereni.
Pritom niti superračunala ne mogu zbog svojih ograničenja savršeno dočarati atmosferu, koja je prilično kaotična, nekad više nekad manje. No, usprkos svemu tome meteorolozi mogu prilično pouzdano prognozirati vremenske prilike svojim iskustvom i pregledom različit modela.
No kad gledamo u prošlost, takvih je nepoznanica znatno manje, posebice kada govorimo o klimi.
Prilično se dobro zna što se događalo s klimom na Zemlji tijekom posljednjih tisuća pa i znatno više godina, a vrlo točno u zadnjih 150 godina.
Mjerenja su sve modernija, točnija, usklađenija, a modeli sofisticiraniji pa znamo da se klima uistinu mijenja i da je u tijeku takozvano globalno zatopljenje.
Temperatura zraka raste. I to sve brže
Jednostavno rečeno, srednja temperatura zraka na cijeloj Zemlji raste, a taj se porast u posljednjih 50, još izraženije 30 godina, značajno ubrzao. Međutim, iako globalnog karaktera, zatopljenje nije jednoliko u svim dijelovima Zemlje.
Brže se zagrijavaju kontinentalne površine od oceana, a i sama priroda ima svoje zakonitosti pa različiti dijelovi Zemlje imaju različite promjene, veće ili manje. Isto tako, nije nužno da je baš svaka godina toplija od prethodne, bitan je, u zadnje vrijeme često korišten termin, trend.
Ne trebamo ići dalje od primjerice Zagreba i Splita, ne za ustvrditi da se klima mijenja, već da se znatno promijenila.
Dostupna su dva potpuno odvojena klimatološka razdoblja, ono referentno od 1961. do 1990. i najnovije od 1991. do 2020. godine. Tako je prosječna dnevna godišnja temperatura u Zagrebu porasla za 1.6 °C, a ljeta su toplija i za preko 2 °C.
Na obali je to zatopljenje manje izraženo, lokalno čak i dvostruko manje, ali se povećao broj paklenih dana i nepodnošljivih noći.
Pariški sporazum u koji su se nedavno vratile i SAD, obvezuje zadržavanje porasta globalne temperature ispod 2 °C naspram predindustrijskog razdoblja.
Ustvrdili smo dakle, da se klima, iako ne svugdje podjednako, mijenja. Mijenjaju se oborinski režimi, vjetrovi, morske struje, duljine suša...
No, sada se postavlja ono pitanje: Je li za klimatske promjene odgovoran čovjek ili je to dio prirodnih ciklusa? I jedno i drugo je točno, dakle – oboje.
Sjetimo se zraka za vrijeme lockdowna...
Klima se, kao što znamo, mijenjala i prije, no mi sada možemo točno odrediti koliki je točno utjecaj ljudske industrijalizacije i zagađenja. Naravno, neki industrijski plinovi čak i "hlade" atmosferu, no CO2 i većina staklenički plinova znatno više doprinose zagrijavanju. O tome preciznije nekom drugom prilikom, a za sada vam može poslužiti ovaj vodič koji je još uvijek sasvim aktualan.
Vremenske prilike sve nam se brže mijenjaju, a naš klimatski sustav prilično tromo reagira na vanjske utjecaje. Možemo ga usporediti sa sporo pokretnim autobusom, pa čak i kada bi trenutno potpuno zaustavili prekomjerno izgaranje fosilnih goriva i ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu, bilo bi to tek kao da prestanemo stiskati papučicu gasa. Autobus, a tako i zagrijavanje, još bi se nastavili kretati neko vrijeme, mjereno i u desetljećima.
Čak i za one koji još uvijek nisu uvjereni koliko djelujemo na prirodu, treba se samo prisjetiti prošlogodišnjeg skoro pa planetarnog lockdowna. Nestao je smog u Pekingu, pročistio se Ganges, Venecijanski kanali...
Stare poslovice više ne vrijede
Stječemo već neko vrijeme sasvim nova iskustva s vremenom, a države se trebaju pripremiti na one intenzivne i ekstremno opasne scenarije koji će u sve toplijoj atmosferi biti sve izgledniji i češći.
Hrvatska je na dobrom putu uz otvaranje ureda svjetske meteorološke organizacije u Zagrebu, uskoro kreće i pokrivanje naše obale radarima, a napokon imamo i nešto aktivniji Ured za klimatske aktivnosti pri ministarstvu.
Stare nam vremenske poslovice sve rjeđe pogađaju “u sridu”, klimatski modeli imaju i one pesimističnije scenarije, ali barem smo krenuli u pravom smjeru.
