Hrvatska je stagnirala, odnosno tonula prema dnu Europske unije i prije korone, tako da Hrvatskoj korona nije najveći problem, ističe ekonomski analitičar Ljubo Jurčić.
''Glavni elementi svake politike su ciljevi. Nediskutabilni, mogli bismo reći, sveti ciljevi ekonomske politike su: rast domaće proizvodnje (BDP), puna zaposlenost i rast dohotka građana. Hrvatska politika nije tako definirala svoje ciljeve, odnosno prioritete. Iz govora vladajuće politike razaznajemo da bi to mogli biti: niski deficiti, javni dug, tečaj i slično, što je potpuno pogrešno. To su instrumenti koji nisu svrha sami sebi, nego se njima trebaju ostvarivati temeljni ekonomski ciljevi. Ako zamislimo gospodarstvo kao kamion koji moramo voziti po zavojima i uzbrdo i nizbrdo, hrvatska ekonomska politika je zaključala volan, blokirala gas i kočnicu. S takvim blokadama i motor sve više hrđa. Prioritet hrvatske ekonomske politike je jasno definiranje prirodnih ciljeva i stručno korištenje instrumenata ekonomske politike'', upozorio je Jurčić u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
Hrvatska, ističe, treba temeljitu promjenu politika: ''Gospodarska (industrijska) nikad nije ni napravljena, a bez nje ne može se napraviti ni plan tehnološkog razvoja ni sustav obrazovanja. Čak se može jednostavno i matematički pokazati koliku štetu su hrvatskom gospodarstvu nanijele pogrešna monetarna i fiskalna politika. Često se nameće pitanje koji je stvarni cilj takvih politika i zašto se nikad ne analiziraju rezultati tih politika''.
''U jednom trenutku je "reforma" postao glavni politikantski pojam, pa su se političari, da bi bili u trendu, počeli natjecati s "reformama" koje su postale svrha same sebi, ili najviše za vlastitu političku promociju, bez pravih analiza, priprema, planova provođenja i metoda mjerenja uspješnosti tih reformi. Čini mi se da riječ "plan" još uvijek nema pravo javnosti u Hrvatskoj, ali bez plana se ništa iole ozbiljnije ne može raditi. Pa ni garaža za mali auto'', podsjeća Jurčić.
Ističe da su javna dobra i javne usluge temelj razvoja suvremenoga gospodarstva i društva: ''Njihova proizvodnja i razvoj je zadatak države, od fizičke i institucionalne infrastrukture, preko javnog školstva i zdravstva do dizanja gospodarstva i društva na višu tehnološku razinu. To jedino može država napraviti i zbog toga svaka razvijena država ili one koje se ubrzano razvijaju imaju politiku javnog sektora usklađenu s politikom gospodarskog rasta i društvenog razvoja. Bez tih usklađenih politika sve drugo je lutanje i improvizacija. Nažalost, za Hrvatsku vrijedi ovo drugo''.
On kao ključne ciljeve ističe: povećanje domaće proizvodnje, puna zaposlenost, rast izvoza i plaća: ''To bih proglasio "svetim" ciljevima, i sva raspoloživa sredstva u skladu sa strukom iskoristio bih za to. Ostalo, deficite, tečaj i javni dug, podredio bih tim ciljevima. Naravno, u dugom roku deficit i javni dug moraju biti niski i tečaj uravnotežen i stabilan, ali tek kad se gospodarstvo približi potencijalno mogućoj proizvodnji. Naime, u teoriji i praksi je dokazano da je smanjenje deficita i javnog duga jedino ispravno ostvarivati većom proizvodnjom, a ne rezanjem i smanjenjem javne potrošnje. Zapravo politika rezanja i ne postoji u ekonomskoj politici. Ona je pogubna za gospodarstvo. Ekonomska politika samo poznaje povećanje potrošnje koja dovodi do povećanja domaće proizvodnje, i u duljem roku rast proizvodnje treba preteći rast javne potrošnje, što će uz nepromijenjene porezne stope dovesti do pada i deficita i javnog duga''.
''Ako prepustite sve tržištu, onda ne trebate ni znati kako gospodarstvo funkcionira i ne treba vam ekonomska znanost. To je bilo dijelom neznanje, linija manjeg otpora, a ponekad i pojedinačni interes. Sve pametne zemlje, zbog razvijene ekonomske znanosti i njezine primjene u ekonomskoj politici, maksimalno kontroliraju krizu i brzo iz nje izlaze i razvijaju se. Nema razvoja bez pametnih ekonomskih politika'', istaknuo je Jurčić dodavši da ''hrvatski poduzetnici koji posluju u postojećim ekonomsko-političkim okolnostima zaslužuju sve pohvale''.
