Možda baš zbog njezine burne i često vrlo traumatične prošlosti, kao i okruženja koje nije uvijek bilo dobrosusjedsko, volim tu zemlju na brdovitom poluotoku koji je stoljećima bio mjesto susreta i sukoba različitih nacija, religija i civilizacija. Volim i taj narod koji je pod tuđom vlašću stoljećima sanjao neovisnost, za koju je bio spreman podnijeti žrtvu, ali i počiniti zločine. Narod koji je unatoč raznim pritiscima i zabranama uspio očuvati svoj jezik, kulturu, običaje i identitet.
Volim Baskiju i Baske!
Dok ovo pišem na terasi jednog od mnogobrojnih kafića u Bilbau, uz čašu domaćeg vina txakoli i nekoliko gotovo umjetnički pripremljenih pintxosa, s pogledom na čudesnu modernističku zgradu muzeja Guggenheim s jedne i srednjovjekovnu katedralu s druge strane rijeke Nerbioi, razmišljam o sličnostima i razlikama između Hrvata i Baska.
Zadnjih dana obišao sam razna mjesta u ovoj "autonomnoj zajednici" na samom sjeveru Španjolske u kojoj se prošlost i budućnost, anakronizam i modernost, izolacionizam i globalizacija isprepliću na svakom koraku i daju tom prostoru i ljudima koji ga ispunjavaju poseban šarm.
Sličnosti u prošlosti, razlike u sadašnjosti
Mnogi će u povijesnom iskustvu Hrvata i Baska pronaći brojne paralele. Otpor stranoj vlasti, borba za očuvanje vlastitog nacionalnog identiteta, uloga Katoličke crkve, režimska represija, nacionalizam i separatizam, samo su neke od poveznica. Međutim, bojim se da ako u prošlosti i možemo tražiti sličnosti u sadašnjosti ih ima vrlo malo.
Baski vole svoju povijest, ali nisu opterećeni njome. Proživljene traume ne koriste kao opravdanje za neostvarene ciljeve, krivca za neuspjeh ne traže u drugima. Ne zanemarujući vlastite specifičnosti, činjenicu da su dio velike države iskoristili su i dalje koriste na najbolji mogući način. Vode računa o tradiciji i povijesnoj baštini, ali su poznati i po otvorenosti novim idejama.
Bilbao je vjerojatno jedan od najboljih svjetskih primjera redefiniranja i rebrendiranja grada. Na mjestu propale industrije niču objekti javne namjene koji svojim izgledom ostavljaju bez daha. Cijeli grad pretvorio se u veliki atelijer na otvorenom u kojem stvaraju najpoznatiji svjetski arhitekti od Franka Gehryja, Normana Fostera do Zahe Hadid.
Otvorenost, tolerancija i ljevičarski patriotizam
Osim u arhitekturi, originalnost posebno dolazi do izražaja u gastronomiji. Dovoljno je ući u bilo koji bar u najmanjem baskijskom mjestu kako biste se uvjerili da je pripremanje hrane ovdje umjetnost. Usporedbe radi, Hrvatska s četiri milijuna stanovnika ima ukupno pet Michelinovih zvjezdica kojima se ocjenjuju najbolji restorani, a Baskija s dva milijuna stanovnika ima više od 30 zvjezdica.
Kao i u Hrvatskoj, i u Baskiji katoličanstvo ima dugu tradiciju. Ali tamošnji katolici u svojim gej sugrađanima ne vide nikakav problem. Naprotiv, gej pride u Bilbau traje nekoliko dana, okupi desetine tisuća ljudi i jedan je od najmasovnijih i najisplativijih turističkih događaja. Nedavno su i navijači najpoznatijeg baskijskog nogometnog kluba dijelili letke uoči utakmice kojima su apelirali da se navijače i igrače suparničkog tima ne naziva "pederima".
Još jedna stvar koja je u Hrvatskoj nezamisliva, a u Baskiji potpuno normalna. Tamo su ljevičari, a ne desničari, najveći patrioti pa i nacionalisti. Naravno, treba imati u vidu povijesni kontekst i činjenicu da je konzervativna desnica u prošlosti bila bliža Madridu i kralju.
Ali kako god, Baski pokazuju da borba za nacionalne interese ne isključuje nego podrazumijeva borbu za radnička prava, prava žena i LGBT zajednice. Kad sam već spomenuo nogometne navijače, čak su i oni većinom ljevičari. Na njihovim transparentima nećete vidjeti kukaste križeve, ali hoćete zvijezde petokrake, i srp i čekić.
Muzej mira
Ovu kratku opservaciju završit ću pričom o baskijskom gradiću koji je postao poznat tek nakon što je gotovo u cijelosti porušen. Njegovo ime je Guernica. U travnju 1937., u jeku Španjolskog građanskog rata, a kako bi pomogao svom savezniku Franciscu Franku, Adolf Hitler šalje eskadrilu borbenih aviona koji će u nekoliko sati nad ovim gradom ispustiti dovoljno bombi da s lica zemlje izbrišu 90% njegovih građevina i usmrte više od 1500 civila.
Tragedija će postati svjetski poznata nakon što je Pablo Picasso ovjekovječi jednom od svojih najpoznatijih i najimpozantnijih slika. Unatoč nezamislivoj nesreći koja je zadesila ovu malu zajednicu, u Guernici danas nema muzeja rata ili stradanja. Ali zato postoji muzej mira. U njemu se iskustvo žrtve ne koristi za produbljivanje sukoba. Nakon izlaska iz muzeja posjetitelja ne obuzme želja za osudom ili osvetom, već suradnjom i pomirbom. U njemu je priča o jednom ratu iskorištena kao poticaj za priču o univerzalnom miru.
Iako bih volio da i nama u Hrvatskoj svjetski renomirani arhitekti oblikuju prostor, vrhunski kuhari pripremaju hranu, a navijači postanu antifašisti, prije svega bih ipak volio da se kao društvo zamislimo nad ovim posljednjim primjerom. I da se napokon u javnosti, u medijima, školskim učionicama i za političkim govornicama o miru počne govoriti više nego o ratu.
